Irak pred gradjanskim ratom

Bivši irački premijer, Ijad Alawi je siguran: ono što se danas odvija u Iraku ne može se drugačije nazvati nego gradjanski rat. Alawi je pesimista. On upozorava da Irak stoji pred raspadom na više dijelova, podijeljenih po etničkom i religijskom principu.

Ove najcrnje prognoze nisu samo pokušaj bivšeg premijera da se njegova stranka ponovo uvede na vrh političke scene, Alawi, naime danas uživa podršku samo 14 odsto birača. To je ujedno realno stanje stvari, jer Irak nikada nije imao više problema nego danas, tri godine od početka američke invazije. Od napada na takozvanu «zlatnu džamiju» u Samari, u februaru mjesecu, traju borbe šiita i sunita, a teroristi i dalje izvode svoje akcije. Američkoj vojsci je jasno da, uprkos nedavno pokrenute velike ofanzive na takozvani sunitski trougao, terorizam ne mogu zaustaviti tenkovima i helikopterima.

Još manje to mogu iračke snage sigurnosti koje su neuvježbane i bez iskustva u uvodjenju reda i mira. Ijad Alawi ponovo kritikuje američku vladu da je nakon okupacije potpuno raspustila stare snage sigurnosti umjesto da je iskoristila neke njene dijelove. To je greška za čije će ispravljanje trebati mnogo vremena, ali i mnogo žrtava.

Brzo rješenje nije na vidiku. Iračani se nadaju da će napredak demokratizacije države, prvenstveno nakon održanih izbora, doprinijeti opštoj sigurnosti. Ipak, tri mjeseca nakon izbora, parlament se sastao samo jednom, i to na vrlo kratkoj, simbolično organizovanoj sjednici. Nije uspostavljena nova vlada. Za tako nešto će biti potrebno još nekoliko nedjelja, ako ne i mjeseci. Narod je isfrustriran, a čak i najumjereniji Iračani se s nostalgijom sjećaju vremena Sadama Huseina: tada nisu bili slobodni, ali su barem živjeli u sigurnosti. Nekima nedostaje «jaka ruka» na čelu države, ne primjećujući kako to i nije mjerilo demokratije i ne znajući ko bi mogao biti taj ko bi preuzeo takvu ulogu.

Izlasku Iraka iz mizernog stanja ne bi pomoglo ni povlačenja američkih vojnika. Naprotiv, to bi dovelo do još većeg haosa. I tako se svako okreće promidžbi vlastitih interesa. Šiiti žele više autonomije na jugu države, gdje su bogata nalazišta nafte, Kurdi žele da prošire ionako široku autonomiju na sjeveru, a suniti bi mogli ostati praznih ruku. Oni ne mogu povratiti svu vlast u svoje ruke, kao što je to bio slučaj za vrijeme Sadama, ali mogu ostalima zagorčati život. Tri godine nakon ulaska Amerikanaca u Irak, ova država stoji pred više problema nego ikada ranije.