Iranski "Narodni mudžahedini" u Albaniji

Nekad su Narodni mudžahedini pomogli u svrgavanju šaha u Iranu, danas im je život ugrožen čak i u susjednom Iraku. Uz pomoć SAD, utočište su pronašli u Albaniji - ali i Tirana nerado govori, koliko ih zapravo ima.

Izvana je to tek višekatnica kao tisuće drugih, smještena u blizini Kashara u blizini autoceste koja Tiranu povezuje sa lučkim gradom Dračom. Oko kuće je željezna ograda, a i teška ograda je od metala. Vrata nam otvara jedan muškarac, pedesetak mu je godina, nosi naočale i izgleda kao intelektualac.

U svakom slučaju, odlično govori engleski. Oprezno zatvara kapiju i goste uvodi u kuću, u malenu prostoriju kod ulaza. U njoj gotovo nema ničega: plastični stol na kojem je prijenosno računalo, električna peć i nekoliko crno-bijelih fotografija po zidovima. To su slike bračnog para Masuida i Maryan Rajavi, bivših vođa iranskih Narodnih mudžahedina u progonstvu.

U prostoriju ulazi stariji muškarac, sigurno mu je više od šezdeset godina, sa bradom i naočalama. Nudi nam kavu: "Iransko gostoprimstvo", kaže nam sa suzdržanim smiješkom na engleskom. Ali razgovarati možemo samo sa muškarcem koji nam je otvorio vrata: kaže da se zove Farzin Bahadur Gourdazi i priznaje kako je jedan od čelnika iranske oporbene milicije u izgnanstvu. On je i vođa skupine mudžahedina koja se smjestila u ovoj kući i jedini smije razgovarati s medijima.

Opasan život u bijegu od iranskih službi

Priča nam kako su prije četiri mjeseca u Albaniju stigli ravno iz Iraka, iz tamošnje bivše američke baze Libery, zajedno s dvadesetak suboraca. "20 godina sam živio u kampovima Ashraf i Liberty u Iraku i jedan sam od preživjelih iranskog napada na tu bazu", kaže nam Gourdazi.

Zapravo, njegovo pravo ime je neko drugo, ali on koristi taj pseudonim. Jer kako tvrdi, "ako iranske tajne službe otkriju da sam u Albaniji, mogu biti ugroženi i životi mojih prijatelja i rodbine u Iraku i moj vlastiti život ovdje." Zato je veoma oprezan: nigdje se u kući ne smije fotografirati, čak niti samu kuću izvana. Opasnost je prevelika i sa ukućanima se tu slažu i stručnjaci. Albanski novinar Artan Hoxa nam objašnjava kako se malena Albanija jedva može brinuti za ove mudžahedine i još manje im pružiti učinkovitu zaštitu.

To je i razlog zašto su u Albaniju stigli ravno iz Iraka i to uz američku pomoć. Oni su članovi skupine Mujsheddin e Khalqs - MEK koji donedavno nisu bili saveznici, nego protivnici SAD i koja ih je stavila na popis međunarodnih terorističkih organizacija.

Od terorista do saveznika

MEK i Narodni mudžahedini su u sedamdesetima prošlog stoljeća bili gorljive pristaše ajatolaha Homeinija i pomogli su svrgnuti vladavinu šaha. Ali ljubav novih iranskih vlastodržaca i Narodnih mudžahedina nije trajala dugo: "Ubrzo su ih u Iranu optuživali za napade i politička ubojstva", objašnjava nam stručnjak za Iran Ali Sadrzadeh. Na kraju su potonuli u ilegalu i u egzil. U osamdesetima su tako našli utočište upravo kod zakletog protivnika Irana, iračkog diktatora Sadama Huseinija.

O tome nerado govore službene osobe, ali stručnjaci su sigurni kako je MEK uvelike pomogla SAD u invaziji Iraka, u više akcija na Bliskom istoku i u borbi protiv terorizma. Sadrzadeh je siguran kako je upravo ova organizacija pomogla Amerikancima u otkrivanju iranskog atomskog programa. Nakon okupacije Iraka 2003., američka vojska je razoružala MEK i smjestila u bazu Ashraf i odnosila se prema njima kao prema ratnim zarobljenicima, sukladno Ženevskoj konvenciji. 2012. je američka vlada konačno i službeno skinula ovu skupinu Narodnih mudžahedina sa popisa međunarodnih terorističkih organizacija.

Ali njihov život u današnjem Iraku više nije bio siguran, a postao je i politički problem za lokalnu, također šiitsku upravu u tom dijelu Iraka. Sve u svemu, SAD je počela tražiti novo utočište za narodne mudžahedine. UNHCR je ponudio da im utočište pronađe u više zemalja, ali ova iranska skupina u egzilu je to odbila: htjeli su ostati zajedno i u izgnanstvu.

Koliko ih još treba doći?

Tako je počela teška potraga: za neku zapadnu zemlju koja i inače njeguje koliko-toliko dobre odnose s Iranom poput Njemačke, Francuske ili Velike Britanije, nije dolazilo u obzir da onda na taj način optereti odnose s Teheranom. Zato su se Amerikanci obratili Rumunjskoj, ali i Bukurešt je odbio.

Na kraju je Albanija pristala ugostiti narodne mudžahedine, zemlja koja se i inače pokazala kao najvjerniji partner SAD u toj regiji. 2013. je o tome potpisan i službeni sporazum i prema evidencijama organizacije za izbjeglice UNHCR je od onda u Albaniju smješteno 829 pripadnika organizacije Narodnih mudžahedina.

Ali njihov boravak u Albaniji opet više nije toliko siguran, prije svega jer je to tek manji dio narodnih mudžahedina koje treba smjestiti. Koliko ih je točno - to nitko ne želi reći točno, a američki mediji spominju kako se još oko 3000 mudžahedina sprema u Albaniju uz američku pomoć.

To je pak postao politički problem i u toj zemlji, osobito od kako je i u Tirani nova vlada. Socijalistička vlada Edi Rame se trudi umanjiti problem, a albanski ministar unutrašnjih poslova Saimir Tahiri je nedavno (10.3.2016.) tamošnji parlament uvjeravao kako "sadašnja vlada nije usvojila nikakav zaključak prihvatiti 3000 mudžahedina". Ali i upozorava na sporazume prethodne vlade.

"Naš razgovor je završen"

Ipak, narodni mudžahedini su u međuvremenu i sami shvatili kako je prošlo vrijeme atentata i terora. I stručnjak za Iran Sadrzadeh nas uvjerava kako su oni sad usmjereni na političko, ali nenasilno djelovanje. Zato su u Albaniji ovi bivši borci priznati kao političke izbjeglice, objašnjava nam i Farzin Bahadur Goudarzi. Njegova skupina drži se svih zakona i propisa zemlje koja im je pružila utočište: "Prijavljujemo se policiji kada mijenjamo prebivalište ili kad idemo iz jednog u drugo mjesto." Isto tako koristi priliku da se zahvali Albaniji za gostoprimstvo i zaštitu i kaže kako se tamo osjećaju sigurnima.

Kaže nam i kako "nemaju namjeru u skorije doba" napustiti Albaniju i kako polako stupaju u dodir i sa tamošnjim albanskim stanovništvom: "Povremeno dolazimo u kontakt i osjećamo gostoprimstvo ove zemlje."

Nakon otprilike sat vremena u prostoriju opet dolazi stariji muškarac i nešto šapuće u uho našem sugovorniku. Nakon toga nam se obraćaju jasnim riječima: "Naš razgovor je sad završen. Vrijeme je za zajednički razgovor naše skupine." Na oproštaju, uz još jednu molbu da ništa ne fotografiramo što bi moglo odati lokaciju kuće, ne pruža nam ruku nego samo sa smiješkom klimne za oproštaj. Vjerojatno strahuje kako bi i otisak prstiju bi mogao odati njegov identitet. Ali zato našu dopisnicu DW moli za vizitku kako bi točno znali, s kim su razgovarali.

Nakon toga opet zatvara tešku metalnu kapiju i brzo ulazi u kuću.