Istina u deponiji rudničkog otpada?

Sase su danas naselje i rudnik 11 kilometara sjevero-istočno od Srebrenice. Ime je po predanju dobilo po njemačkim rudarima Sasima koji su svojom stručnošću, poznavanjem i primjenom savršenije rudarske tehnike omogućili veću eksploataciju i razvoj rudarstva u jugoistočnoj Evropi, posebno Srbiji i Bosni u srednjem vijeku. Ovdje su došli početkom 14. vijeka, ostavili značajan trag i iščezli, prije dolaska Osmanlija. Ruda se ovdje kopala i prije njih još u vrijeme Kelta i Ilira, kasnije Rimljana koji se u pohodu osvajanja svijeta zaustaviše u Sasama, da sagrade prvo poznato naselje u imenom Domavia.

Za Srebrenicu su se vječito otimale nečije vojske

Tu u stvari i počinje priča o Srebrenici kroz istoriju. Iz tog rudokopa se odvajkada uz rudu olova i cinka vadilo i srebro po kojem i grad dobio ime Srebrenica. Zbog svojih velikih rudnih bogatstava, Srebrenica je često prelazila iz ruku u ruke zbog čega je mnogo stradala. Jednom je bila u ugarskim rukama, pet puta u srpskim, četiri puta u bosanskim i tri puta u turskim.

U novijoj istoriji poslije Drugog svjetskog rata rudnik u Sasama je bio značajan nosilac ekonomskog razvoja cijelog kraja. Na bazi prerade rude nastaju fabrika akumulatora, te fabrika za pocinčavanje i danas jedna od najuspješnijih u BiH. Rudnik pred ratne sukobe devedesetih zapošljava oko 1600 ljudi svih vjera i nacija. Onda dolazi rat.

Zločin iz posljednjeg rata

Na samom početku u vrijeme paravojnih formacija grupu mještana Sasa Bošnjaka, među kojima je bilo žena i djece, zarobljavaju Srbi. Nakon što su bili zatvoreni i ispitivani u zgradi direkcije rudnika, gubi im se svaki trag. I tako sve do danas.

Potraga za njima ili njihovim posmrtnim ostacima traje od kraja rata tačnije od početka povratka Bošnjaka u Sase prije petnaestak godina. Prije nekoliko dana počela su i zvanično iskopavanja na prostoru stare brane jalovišta rudnika Sase. Na mjestu gdje je otkrivena masovna grobnica prije rata je bila brana na potoku zvanom Saška, rijeka u koju se odlagala tzv. jalovina nastala flotacijom rude olova i cinka. U poratnom periodu brana je pomjerena uzvodno, a prostor bivšeg jalovišta je kultivisan i preuređen u park sa sportskim terenima i parking prostorom.

Pristup novinarima na samu lokaciju nije dozvoljen, fotografisati se moglo samo izdaleka. Do sada je pronađeno jedno kompletno i dva nekompletna tijela žrtava, čiji identitet tek treba da se utvrdi.

Zvanično Amor Mašović iz Instituta za nestale osobe BiH kazao je za DW : "Krenuli smo sa iskopavanjem posmrtnih ostataka za koje se pretpostavlja da su civili bošnjačke nacionalnosti koji su ubijeni 1992. godine nakon što su ispitani u upravnoj zgradi rudnika. Prema informacijama kojima  raspolažemo broj žrtava bi mogao biti između 7 i 15, a među žrtvama bi moglo biti djece i žena čiji nestanak je prijavljen na tom području”.

Drugih zvaničnih informacija za sada nema i niko od predstavnika Tužilaštva Bosne i Hercegovine  koji po naredbi Suda Bosne i Hercegovine, rukovode ekshumacijom, kao ni predstavnika Instituta za traženje nestalih ne želi se izjašnjavati.

U Sasama danas

Od 2007. godine rudnikom u Sasama upravlja i raspolaže britanska kompanija "Mineko”, odnosno njena firma „Gross" d.o.o. Gradiška, kojoj je Vlada Republike Srpske dala koncesiju za istraživanje, eksploataciju i preradu rude olova i cinka na ležištima u opštini Srebrenica. Ko su stvarni vlasnici nije zvanično poznato, ali se govori da iza svega stoji ruski kapital. U rudniku je zaposleno 527 radnika – to je najveći privredni kolektiv u Srebrenici. Najviše zaposlenih  živi na području opštine Bratunac i mahom su to Srbi izbjegli iz sarajevskih naselja Hadžići. Ima i nešto Srba iz Srebrenice. U krugu rudnika je izgrađena mala crkva koje ranije nije bilo. Za potrebe zaposlenih, vjerovatno jer slikati je nismo mogli, kao ni dobiti zvaničan odgovor na pitanje zašto među zaposlenim nema ni jednog, jedinog Bošnjaka. Zašto je to tako, do odgovora od predstavnika rudnika ne uspijevamo doći, kako je i do njih samih teško doći jer su za novinare većinom zauzeti drugim obavezama.

Kad isto pitanje postavljam mještanima Sasa, Bošnjacima i Srbima, gledaju me kao da sam pao sa Marsa i sa neskrivenim podsmijehom. Zijad Mujić jedan od povratnika Bošnjaka kaže:

“Kada sam čuo da rudnik traži radnike pitao sam neke komšije Srbe da li primaju i nas Bošnjake. Nisam dobio nikakav  konkretan odgovor samo sam iza leđa čuo neke kad kažu “Ovaj baš ima hrabrosti da pita tako nešto”. 

Život u Sasama danas podjednako loš i Bošnjacima i Srbima

Na pitanje kako i od čega se u Sasama danas živi, Zijad kaže: "Ja preživljavam od ove moje stare freze kojom radim za dnevnicu svima kojima to treba. I ona je pri kraju, palim je na guranje ali tako nam je sve u ovoj našoj državi” kaže on sa osmijehom.

Sa Zijadom je i komšija Srbin, Sreten Simić, penzioner. Na pitanje kako se i od čega živi u Sasama danas, odgovara:

"Sad za sad je dobro, Živi se malo od penzije koje ima, malo od maline ko je posadio, neko radi i za dnevnicu i tako ustvari preživljavamo, a da je to neki dobar život, nije”.

Kadir Mujić se takođe vratio poodavno, ima nešto penzije, zasadio je voćnjak i kaže da solidno živi: "Pomažemo jedni drugima i snalazimo se kako ko u ovim svakodnevnim životim prilikama i neprilikama. Nikome ovdje nije baš dobro, u duši posebno”. Kadir kaže i ono o čemu se ovdje ne govori ili govori u pola glasa, u povjerenju da se ne čuje: "Svako nosi svoju bol, to nas tišti i opterećuje. Nema još uvijek hrabrosti i smjelosti, možda ni želje, da se o onom o čemu se priča ili prepričava unutar uskog kruga ili u četiri oka, progovori i javno. Svi mi mještani se ovdje poznajemo, poznavali smo se i prije rata. Činjenica je da  se desilo ono što nije trebalo. Da nekih ljudi nema. Govorka se ili pretpostavlja za neke da su odgovoni ili bi mogli bar znati nešto o tim ružnim dešavanjima ali niko nikom to ne kaže otvoreno. Nadležni državni organi rade sporo ili nikako. Za sad niko još ni na jednoj strani, barem zvanično nije kriv”.