Istraga o krivici novinara - ratnih huškača

Prijava je podnesena protiv odgovornih u Radio-televiziji Beograd, Radio-televiziji Novi Sad, dnevnim listovima Politika, Večernje novosti, ali i drugim novinama koji su svojim uticajem i značenjem u medijskom prostoru i kao državna medijska preduzeća sprovodili ratnohuškačku propagandu. Istovremeno, i samo Tužilaštvo je pokrenulo istragu o učešću medija i novinara u ratnim dešavanjima i podsticanju na zločine. Javnost se podijelila oko ovog pitanja, baš kao i dva novinarska udruženja, jer su u Udruženju novinara Srbije (UNS) bili protiv ove inicijative.

Prerano ili prekasno?

Tužilaštvo za ratne zločine tim povodom saopštava da obimna građa, koja je do sada prikupljena u predmetu “Mediji”, trenutno ne pruža dovoljno podataka potrebnih za konačnu ocjenu navoda krivične prijave. Kako ističe Vladimir Vukčević, srbijanski tužilac za ratne zločine, sav materijal još nije prikupljen, ali za sada ne postoje pretpostavke za donošenje odluke o tome da li će biti pokrenut krivični postupak.

Uprkos otporima NUNS smatra da se o ovom pitanju mora i dalje javno govoriti. Kako za Dojče Vele kaže Jelka Jovanović, potpredsjednica NUNS-a, izgleda da je ovo pitanje prerano otvoreno, a ne prekasno, kako su mnogi zamjerali. Ona ističe da je osnovni motiv NUNS-a insistiranje na profesionalizmu i uspostavljanju granice između dopuštenog i nedopuštenog:

“Znači, nije to nikakav lov na vještice, niti tjeranje ljudi u zatvor, nego prosto uspostavljanje standarda. Jer, čini mi se da ako se ne vratimo standardima, nećemo moći dalje da napredujemo u profesiji. Došlo je do jedne velike zamjene teza u javnosti, prije svega zahvaljujući UNS-u, koje je to pokušalo da prebaci na teren sukoba NUNS- UNS. Dakle, ovo nije sukob dva udruženja, ovo nije sukob sa određenim redakcijama, nego sa medijskom politikom koja je dovela, između ostalog, do mržnje i podsticanja na mržnju”.

Moguća je sudska odgovornost novinara

Da li će neko imenom i prezimenom odgovarati za medijsko ratno huškanje zavisiće od mnogo faktora, kaže za Dojče Vele profesor Vojin Dimitrijević, direktor Beogradskog centra za ljudska prava. Ali, u tom smislu bi trebalo raščistiti sa nekim zabludama da je to nemoguće da se desi u pravnom smislu, smatra profesor Dimitrijević: “I tu bi trebalo vidjeti i ne oslanjati se samo na one sisteme koji, kao u SAD, apsolutno brane slobodu izražavanja, nego na one koji imaju slična iskustva kao mi, kao što je Njemačka, gdje je, recimo, negiranje holokausta kažnjivo delo”.

Stoga bi se takođe trebalo oslanjati i na iskustva nekih sudova, poput onih u Ruandi, ili u Nirnbergu, skreće pažnju Dimitrijević. Tamo se nije tražilo da se dokaže da je neko poslušao nekoga ko je pozivao na uništenje pojedinih nacija ili nekih drugih etničkih zajednica, već da je to rečeno, i da zbog toga postoji opasnost da vas neko posluša i počini krivično delo.

Hrvatska nije ništa konkretno poduzela

Sa problemom medijske ratne propagande se suočavaju i zemlje regiona. Novinar “Jutarnjeg lista” Drago Hedl kaže za Dojče Vele da se u Hrvatskoj, za razliku od Srbije, ništa konkretno nije preduzelo kako bi se istražilo ko je od novinara u vrijeme kovanja rata imao značajnu ulogu, i dolivao ulje na vatru:

“Mislim da hrvatsko novinarsko društvo nije imalo dovoljno snage i petlje da uradi ono što se od njega očekivalo. A to je, dakle, da napravi jednu, pod znacima navoda, ‘lustraciju’ unutar svojih redova. I da tačno kaže koji novinari su okaljali obraz profesije, koji su, i to drastično, kršili novinarski kodeks i koji su svojim djelovanjem i pomogli da taj rat, koji je inače bio užasan, bude još užasniji”.

Autor: Ivica Petrović, Beograd

Odg. urednica: Jasmina Rose, Bonn