Štapom, kanapom i toljagom

Dobronamerno ubjeđivanje, diplomatske blic-posjete, beskrajne sjednice – ništa nije pomoglo. Istočnoevropske zemlje su strateški odlučile da prepriječe put konsenzusu. Pri tome se ovdje radilo tek o raspodjeli 120.000 izbjeglica koje su već na teritoriji Evropske unije. Za manje države to znači da bi morale da prime svega po nekoliko hiljada ljudi kojima treba pomoć. Ali četiri vlade su ipak odlučile da budu preglasane od ubjedljive većine, samo kako bi svojim građanima mogle da kažu da ih, eto, EU prisiljava da prime izbjeglice.

Time su Mađarska, Češka, Slovačka i Rumunija pukotinu između istočne i zapadne Evrope proširile u provaliju. Vjetar je raznio sve pozive na solidarnost i evropske vrijednosti. Šefovi vlada u Pragu i Bratislavi prkosno su najavili da nemaju namjeru da se povinuju volji većine. U svojim zemljama vode odvratnu kampanju protiv potražilaca azila iz islamskih zemalja prema formuli: izbjeglice su muslimani, a muslimani su teroristi. Time bez pardona krše evropske ugovore koje su njihove države potpisale. Reakcije drugih evropskih lidera i institucija do sada su bile stidljive. Kada uz to bavarski konzervativci u goste pozivaju mađarskog premijera Orbana, onda je to ulagivanje jednom ksenofobnom populisti.

Katastrofalna odluka

Zapravo odluka evropskih ministara unutrašnjih poslova o raspodjeli izbjeglica ne donosi mnogo. Sprovodiće se polako i neće riješiti akutne probleme. Ko će se smilovati hiljadama ljudi koje upravo prelaze Balkan? Sa njima se igra cinični ping-pong, guraju se od jedne zemlje do druge, iscrpljeni i bez perspektive. Skandalozne su takve slike usred Evrope, ali o tome u Briselu nije bilo ni riječi. Tamo se radilo samo o simboličnom početku procesa raspodjele već pristiglih izbjeglica – teško da će se pod ovim okolnostima slični dogovori postići za veći broj ljudi koji stižu. To je evropski način da se zabije glava u pijesak: žmurimo pred velikim problemima i počinjemo malim koracima. Ali izbjeglička kriza je itekako realna – tu nije dovoljno simulirati akciju.

Kako dalje? Da li će, kada se bude pričalo o stalnim kvotama za raspodjelu izbjeglica, ponovo biti preglasavanja? Da li će se isto desiti kada se bude mijenjao već davno zastarjeli Dablinski sporazum? Ako se ovako nastavi, evropska izbjeglička politika će godinama ostati gradilište na kojem jedva da su udareni temelji – zajednička pravila biće samo iluzija.

Šefovi država i vlada će se na svom samitu takođe skrivati od pravih problema. Umjesto toga najavili su da će govoriti o spoljnoj politici, ratu u Siriji, situaciji u Eritreji i tako dalje. Jednako bi korisno bilo ako bi ćaskali o vremenskim prilikama.

Ovaj raskol u EU gori je od svih prethodnih jer se radi o osnovnim vrijednostima Evrope. I to zato što nekoliko novijih članica EU misli da se u Briselu samo dijele pare, da imaju samo prava, a ne obaveze. Šteta što je tako komplikovano ukinuti im milijarde evra subvencija koje dobijaju. Najviše šokira pogled na samo dno politike u nekim zemljama Evropske unije. Njima je svejedno kakav će ugled uživati kod susjeda, to su propovjednici mržnje koji umišljaju da brane hrišćanski Zapad.