Izetbegović: "Bošnjaci su relativno dobri muslimani"

"Bakir Izetbegović je bio prvi političar s kojim se turski premijer Redžep Tajip Erdogan susreo nakon dvije operacije koje je imao u februaru“, piše Mihael Martens u njemačkom dnevniku Frankfurter algemajne cajtung o predsjedavajućem Predsjedništva BiH. Martens navodi da je Izetbegović, koji je „rado viđen gost u Turskoj“, tokom susreta s turskim predsjednikom Abdulahom Gulom kazao da Erdogan ne pripada samo Turskoj. „Njegove vrijednosti svi dijelimo“, rekao je svojevremeno Izetbegović govoreći o Erdoganu kao primjeru kojeg slijedi.

„Ako Turska, u poređenju sa drugim islamskim zemljama sa muslimanskom većinom, važi za umjerenu zemlju u tom smislu, onda je Bosna i Hercegovina u odnosu na Tursku "light" varijanta. A niko to bolje ne otjelotvoruje kao Bakir Izetbegović“, piše Mihael Martens. „Izetbegović je u jednom razgovoru za ovaj list islam u BiH uporedio sa biljkom koja odgovara mjestu na kojem raste: 'Isto kao što smokva ne može da raste u Alpima, tako i naša vjera uspjeva tamo gdje je pustila korijenje. Bosansko-hercegovački islam egzistira već 500 godina zajedno sa hrišćanstvom. I to nije nikakakva vrsta radikalnog islama. On toleriše drugog i drugačijeg i ne nameće se'. Izetbegović još svoje Bošnjake opisuje i kao 'relativno dobre'", piše Martens u listu Frankfurter algemajne cajtung, povodom 20 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini.

Vidimo se u Sarajevu!

Istim povodom njemački ljevičarski dnevnik Tagescajtung piše o susretu ratnih reportera u Sarajevu, koji su izvještavali s ratišta u Bosni i Hercegovini.

„Na susretu novinarskih ratnih veterana u Sarajevu se nije radilo o tome da se žuri na nove frontove, iako su mnogi od njih izvještajima iz Bosne i Hercegovine izgradili svoje karijere. Amerikanac Roj Gutmen je, za reportaže iz koncentracionog logora u sjevernoj Bosni i Prijedoru, još za vrijeme rata dobio Pulicerovu nagradu, a Kristijan Amanpur je postala novinarska ikona. Tada je na površinu izbila i Aleksandra Štiglmajer, koja danas vodi Evropsku inicijativu za stabilnost. No, mnogi od njih su ostali vjerni profesiji i nakon rata u Bosni i Hercegovini izvještavali iz Avganistana i Iraka, da bi se ponovo sastali u Libiji“, piše njemački dnevnik i dodaje da je „Sarajevo to što ih sve povezuje“.

Tito: Diktator u somotskim rukavicama

„O značajnoj političkoj figuri 20. stoljeća, bivšem jugoslovenskom predsjedniku Josipu Brozu Titu postoji mnogo prostora za oprečna tumačenja“, piše u Frankfurter algemajne cajtungu Mari-Žanin Calic.

„Za jedne, on je bio hedonistički diktator, a za druge ikona idealne prošlosti. Novinar Pero Simić posljednjih godina se intezivno bavio životom i djelom Josipa Broza. Kada se Tito 70-ih godina prošlog vijeka obračunao s političkim krilom 'srpskih liberala' – podsjeća Calic - Pero Simić morao je da odstupi sa mjesta predsjedavajućeg komunističke omladine. On je tada tvrdio da ni Tito nije bezgrešan. Simić, u svojoj knjizi 'Tito- tajna vijeka', bivšeg jugoslovenskog lidera opisuje kao 'Diktatora u somotskim rukavicama'.“

Mari-Žanin Calic piše i da je Pero Simić godinama istraživao, konsultujući do tada nekorišćene izvore, kao i arhive ruske tajne policije u Moskvi. „Dokaze njegovim tezama, da je Tito po nalogu Sovjeta likvidirao ideološke protivnike u Španskom građanskom ratu, međutim, nije pronašao. I još jedno navodno otkriće Simić nije uspio da potkrijepi dokumentima – da i Tito snosi krivicu za ubistvo vodećih jugoslovenskih partijskih funkcionera 1938. u Sovjetskom Savezu.

U knjizi „Tito- Tajna vijeka“ malo toga se može saznati o osobi i ličnosti Josipa Broza, čijoj su harizmi podlegli ne samo njegov narod, već i brojni strani političari, baš kao ni o motivima i istorijskom kontekstu Titovih odluka.

U potrazi za novim zanimljivim detaljima Simić tvrdi, pozivajući se na jednog novinara, Simić u svojoj knjizi piše kako se Tito 1950. godine izjasnio za ponovno ujedinjenje Njemačke. Beograd je, međutim, 1957. priznao DDR tako da te tvrdnje ostaju na marginama savremene istorije.

Simić tvrdi da je Titovo životno djelo bilo inscenirana lična ambicija, da je svoja ubjeđenja mijenjao kao košulje. Ali, to ne može biti tačno s obzirom da je Tito do kraja svog života ostao ubijeđeni komunista.

Na kraju knjige novinara Pere Simiće jedno je više nego jasno: nakon toliko godina istraživanja nije pronašao objašnjenje fenomena zvanog 'Tito'“, zaključuje u frankfurtskom dnevniku Mari-Žanin Calic.

Priredio: Svetozar Savić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić