Izjasnite se!

Dugogodišnji izvještači iz Brisela ne mogu da se otmu utisku da je sve ovo već viđeno: Na ljeto će Komisija Evropske unije iznijeti nacrt nove politike prema izbjeglicama, a do tada se ostavlja vrijeme za tzv. orijentacionu debatu. To je prilika za vlade da iz fijoke ponovo izvade svoje stare prijedloge i da opet zauzmu odbrambeni stav. Naime, u debati o migracionim kretanjima važi princip – neće moći u mom dvorištu! Neka susjedne zemlje vide gdje i kako će da smjeste sirijske izbjeglice. Velika Britanija je primjer. U Donjem domu Parlamenta britanski poslanici se žale na težak položaj sirijskih hrišćana, a Velika Britanija je do sad primila ukupno 147 izbjeglica iz Sirije.

Ponavljanje starih fraza

I to je tako ne godinama, već decenijama. Uzmimo, na primjer, ideju njemačkog ministra unutrašnjih poslova Tomasa de Mezijera, da se negdje u Severnoj Africi otvore prijemni centri za subsaharshke izbjeglice ili za izbjeglice iz ratom zahvaćenih područja, kako ne bi morali da krenu na opasan put preko Sredozemnog mora. Tamo bi se unaprijed mogli odvojiti oni koji imaju pravo na azil od onih koji to nemaju. Mora da je taj prijedlog aktuelni njemački ministar našao u nekom registratoru jednog od svojih prethodnika, Ota Šilija, koji je upravo ovaj prijedlog iznio u Briselu. Od tog vremena, sjevernoafrička situacija se nije baš popravila. Gdje da se naprave takvi prihvatni centri? Možda u Libiji, koja je glavna tranzitna zemlja za izbjeglice i koju ne kontroliše vlada već naoružane bande?

Sve ovo važi i za obećanja da će se pooštriti mjere protiv krijumčara koji organizuju bijeg. Političari bi trebalo da prestanu da gaje iluzije. Tu i tamo uhvate na nekom brodu ponekog krijumčara. Ali, to je isto kao i sa švercom droge. Policija hvata samo sitne ribe. Vođe kriminalnih bandi u Turskoj i Libiji ostaju nedodirljivi, naročito za Evropsku uniju. A kako bi inače došli do njih? Da pošalju specijalne komandose?

Sljedeća stavka u kuknjavi je poziv da se bolje kontrolišu granice. Ali, granice kontrolišu nacionalne države i njima ne pada na pamet da tu kontrolu prepuste Evropskoj uniji. Ta kontrola je i u rukama susjeda Evropske unije, kao što je Srbija, koji nemaju interesa da zadrže izbjeglice ili da ih vrate. Jer, ljudi ionako žele na bogatiji sjever. I time je priča završena!

Unutrašnja politika nasuprot humanosti

Papa je pred Evropskim parlamentom rekao da Sredozemlje ne smije da se pretvori u masovnu grobnicu. Evropljani su potvrdno klimali glavom, niko neće da bude nečovjek. Istovremeno, italijanska misija "Mare Nostrum" koja je po procjenama iz mora izbavila 100.000 izbjeglica, zamijenjena je mnogo manjom misijom Agencije za zaštitu granica Fronteks. Njena uloga je prije da zastrašivanjem odbije izbjeglice. No, krijumčarske bande neće ustuknuti zbog većeg rizika, a ni izbjeglice se neće okrenuti da pođu nazad.

Čak i ako bi se izbjeglicama maksimalno otežao bijeg preko Sredozemlja, migracioni pritisak bi ostao, samo bi se preusmjerio na kopnene puteve. Posebno dvolično jeste pravilo koje se u žargonu Evropske unije zove „Dablin 2“: Izbjeglice moraju ostati u onoj zemlji u koju su prvo ušle. To znači da stotine hiljada ljudi koji su nagrnuli u Grčku i Italiju, moraju ostati tamo gdje ih loše tretiraju ili ih puštaju da ilegalno pronalaze svoj put do sjevera kontinenta. Trenutno ne postoji legalna mogućnost da se doputuje u Njemačku i zatraži politički azil. Takva politika je besmislena, jer je istovremeno neljudska i nefunkcionalna.

Nju neće promijeniti ni novi zaključci Evropske unije o politici prema izbjeglicama, pošto briselska komisija barata pozantim floskulama. Oni bi da zaštite i granice, ali i izbjeglice, traže solidarnost sa ratnim izbjeglicama itd. Ti ciljevi se ili međusobno isključuju, ili su nedostižni. U Evropi, kada je riječ o politici prema izbjeglicama, solidarnost postoji samo u svečanim govorima. Osim toga, svako u svojoj zemlji pokušava da smanji uticaj novih ambicioznih desničarskih partija koje su protiv stranaca.

Sistem kvota prema kojem bi izbjeglice bile pravedno raspoređene na zemlje Evropske unije imao bi smisla. Britanci i istočnoevropske zemlje samo odmahuju rukom na takve predloge, znači ništa od toga.

Evropska unija mora da kaže šta hoće

Ni peto izdanje politike prema izbjeglicama Evropske unije neće postići mnogo više od možda bolje primijene postojećih pravila. Pri čemu konsekventno sprovođenje tih pravila znači manje humanosti i mogućnosti za ljude da se ipak provuku. Svaka druga priča je bacanje prašine u oči. Makar jednu stvar bi Evropljani morali da uspostave – fer sistem za prihvatanje ratnih izbjeglica. Kada se uzme u obzir da su Liban, Jordan, Irak i Turska primili dva miliona sirijskih izbjeglica, Evropa bi morala da se stidi. Samo su Njemačka i Švedska preuzele relativno veliki broj izbjeglica.

Evropska unija bi konačno morala da odluči šta hoće. Što više migranata odvratiti od svojih granica? Dozvoliti ulazak samo zaista politički progonjenim potražiocima azila, odvojivši ih prethodno od ostalih, još izvan granica Evropske unije? Evropska unija mora proklamovati svoju političku volju, a ne, kao do sada, propovijedati humanost zatvarajući istovremeno pristupne puteve. Potrebna je hrabrost za jasna pravila i kvote, pa makar to značilo i ograničenja. To bi bilo bolje nego sve ovo što se do sada prodaje kao politika Evropske unije prema izbejglicama.html