Izraelski rezervisti o ofanzivi u Gazi

Zalazak sunca. Tenkovi se polako kotrljaju, vraćajući se sa bojnog polja, vojnici mašu i dižu prste, pokazajući slovo V, u znak pobjede- victory. Pješadija umorno maršira pod punom ratnom spremom. Ovakve slike vole u Izraelu. Često ih podlažu sa popularnom pjesmom, koja govori o kraju rata. Izraelski vojnici su se dakle povukli. Napustili su pojas Gaze i ukopali se na granici, spremni da u svakom trenutku ponovo uđu u pojas Gaze i izvrše napad. Za razliku od njih, većina rezervista vraća se kući i svakodnevnom životu. Kada dođu, od njih se želi saznati šta su doživjeli. Na izraelskoj televiziji tri rezervista Idan, Ofir i Shlomi, koji su ujedno pripadnici elitne jedinice, pričaju: "Lagao bih kad bih rekao da nije bilo straha. Naravno da smo se bojali. Ušli smo u pojas Gaze na samom početku ofanzive. Bilo je zastrašujuće. Slušali smo puno priča o minama i drugim eksplozivnim napravama, koje su postavljene kao zamke. Pet minuta nakon što su trupe stavljene u pokret vidjeli smo pripadnike Hamasa kako bježe kao miševi. Nisu ispalili na nas nijedan jedini metak. Tu se naš strah pretvorio u osjećaj sigurnosti"

Vojna i moralna podrška

Idan priča kako su se osjećali sigurnim u pojasu Gaze, potpomognuti borbenim helikopterima, borbenim avionima, špijunskim letjelicama ali i činjenicom da neprijatelj nije pokazivao otpor puno nadmoćnijim napadačima. Podjednako kao i podrška iz vazduha bila je i moralna podrška, kaže drugi izraelski oficir Ofir i dodaje: "Deset minuta prije ulaska u pojas Gaze, došao je naš pretpostavljeni i rekao nam da je velika prednost što naše generacije imaju pravo da se brane i što smo uopšte u stanju da branimo naš narod. Generacijama Jevreja to nije bilo moguće, ali nama je to dozvoljeno i zbog toga smo bili sretni"

Sažaljenje prema Palestincima

Trojica oficira-rezervista nisu, kao njihove kolege, dovodili izraelsku vojnu akciju u pitanje. Za njih je to pravedan rat. Izrael nije imao izlaza i morao je zaustaviti ispaljivanje raketa iz pojasa Gaze na Izrael, smatraju oni. Njihova je dužnost da misle na svoju djecu, koja u Zderotu i Aškelonu moraju živjeti u strahu od palestinskih raketa. Pa ipak, Idan je u jednom momentu osjetio sažaljenje prema Palestincima: "Bio je to jedan trenutak, kada smo ušli u jednu kuću i zauzeli položaj. Primjetio sam da gazim po školskim sveskama i pomislio sam na moju 6-godišnju kćerku, čije sveske uvijek moram pospremati. To me je pogodilo. Pomislio sam, ovo su civili, djeca a ne Hamasovi ljudi." No, malo je ljudi u Izraelu, koji tako misle. Široku javnost patnja Palestinaca ne zanima.