Jedan od simbola uspona i pada velikosrpske ideje

Ratko Mladić je rodjen marta 1942. u selu Božinovići kod Kalinovika. Imao je samo dvije godine kada mu oca ubijaju ustaše. Oficirsku karijeru počinje nakon završetka Vojne akademije u Beogradu gdje je bio najbolji pitomac u svojoj klasi. Aktivni sudionik krvavog raspada Jugoslavije postaje ljeta 1991. Tada je bio komandant 9. korpusa JNA u Kninu, u Hrvatskoj. Bez obzira što ga haška optužnica ne tereti za djela u tom periodu, za vlasti u Hrvatskoj Mladić predstavlja oličenje protjerivanja hrvatskog stanovništva sa tih prostora, te granatiranja Zadra i Šibenika.

Zapadni novinari ga opisuju kao bahatog i arogantnog oficira, bojali su ga se čak i njegovi najbliži saradnici. Potvrdio je to kasnije i general Radislav Krstić koji je već osudjen zbog zločina u Srebrenici.

Aprila 1992. Mladić je prekomandovan u Sarajevo, postaje zamjenik komandanta druge vojne oblasti. Istog mjeseca je počeo rat u BiH, počinje blokada Sarajeva. 12. maja 1992. skupština Republike Srpske usvaja svoje strateške ciljeve, od kojih je prvi i najvažniji stvaranje etnički čiste države za srpski narod. Izvršenje zadatka je povjereno upravo Mladiću koji postaje komandant Vojske Republike Srpske. Mladić lično komanduje opsadom Sarajeva. On ističe kako se u Sarajevu gadjaju samo vojni ciljevi, ali njegove naredbe koje radio-vezom izdaje artiljercima odaju karakter te operacije, ali i operacija koje se izvode u drugim krajevima BiH. Tako je snimljena i njegova naredba u kojoj kaže: "Tuci Pofaliće, tu nema mnogo srpskog življa!"

Opsada Sarajeva će kasnije postati jedna od tačaka optužnice koju protiv Ratka Mladića podiže Haški tribunal. A sama optužnica je opširna i obuhvata sve zamislive zločine koji se u ratu mogu počiniti: ubistva i progon civilnog stanovništva, zatvaranje ljudi u koncentracione logore u kojima se muče i ubijaju, izgladnjuju, ali i seksualno zlostavljaju, granatiranje i uništenje sela i gradova, vjerskih objekata. Optužba navodi kako nijedno od ovih djela nije moglo biti izvedeno bez znanja i naredbe Ratka Mladića. On se tereti i zbog toga što je juna 1995. uhapsio više od 280 medjunarodnih posmatrača i pripadnika plavih šljemova, te ih koristio kao žive štitove tokom zračnih napada NATO-a. Prva optužnica protiv Mladića je podignuta jula 1995, upravo u danima kada je general na čelu VRS ulazio u Srebrenicu. U UN-ovoj bazi u Potočarima, gdje se sklonilo nekoliko desetina hiljada civila iz Srebrenice, general Mladić pred televizijskim kamerama smiruje uplašene ljude govoreći: "Ne bojte se ništa, niko vam ništa neće uraditi, prebacićemo vas prema Kladnju"

Ono što Srebreničani ne znaju jeste da su već spremni bageri za kopanje grobnica i streljački vodovi. Ratko Mladić izriče javnu presudu u objektiv kamera televizijske ekipe iz Srbije: "Napokon je došao trenutak da se poslije bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru!"

Ako neko tada i nije shvatao na šta misli general, to mu je postalo jasno tokom narednih dana. Ubijeni su svi muškarci koji su se zatekli u Potočarima, kao i oni koje su pripadnici VRS lovili po šumama oko Srebrenice. Posebna komisija Republike Srpske je deset godina nakon masakra priznala da se radi o 7800 ljudi. Novembra mjeseca iste godine je u optužnicu protiv Ratka Mladića uvršteno i djelo genocida u Srebrenici.

Sam Mladić postaje teret kada je potpisan mirovni sporazum u Dejtonu, decembra 1995. Godinu dana kasnije biva smijenjen sa funkcije komandanta VRS. Ipak, i dalje uživa veliku podršku podršku javnosti i političara, kako u RS, tako i u Srbiji gdje dobija funkciju savjetnika u Generalštabu Vojske Jugoslavije. Inače, tokom cijelog rata Mladić ima direktnu vezu sa Beogradom. Konačno, naredbe o njegovom unapredjenju od čina pukovnika do čina general-pukovnika su za vrijeme rata tri puta stizale direktno iz predsjedništva tadašnje Jugoslavije, posljednji put juna 1994. U Beogradu je potpisan i nalog o njegovom penzionisanju, februara 2002. I dok su političari u Srbiji godinama tvrdili kako ne znaju gdje se krije, Mladić se nesmetano pokazuje u javnosti, na fudbalskim utakmicama, u restoranima. Tek nedavno je vlast u Beogradu i zvanično priznala da je do 2002. Mladić uživao podršku i zaštitu samog vrha srbijanske vojske.

Neki kažu da je Ratko Mladić, na neki način već kažnjen za svoja djela. Marta 1994. njegova kćerka Ana je počinila samoubistvo, mnogi kažu upravo zbog toga što nije mogla da se suoči sa onim što je njen otac, koji joj je bio uzor, činio po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ubila se pištoljem svog oca, onim kojeg je on dobio kao najbolji pitomac Vojne akademije.