Još jedna cigla u zidu

„Početkom godine imali smo teatarski projekat sa SARTR-om, (Sarajevski ratni teatar), koji govori o posljedicama pada Berlinskog zida, a nastavili sa koncertima, projekcijama filmova i izložbama od kojih jednu možete vidjeti u ovom našem prostoru. Riječ je o izložbi fotografija „Lokalno vrijeme“ Stefana Kopelkama“, kaže Azra Salihbašić-Selimović, koordinatorica kulturnih programa Goethe Instituta u Sarajevu.Ona napominje da je jedan od značajnijih projekata ovih aktivnosti i forum-diskusija „Podijeljena sjećanja: O ophođenju s prošlošću 20 godina nakon pada Berlinskog zida. Prespektive iz BiH i Njemačke“.

„Podijeljena sjećanja“

Učesnici diskusije su bili profesori, doktori, filozofi, istoričari, ljudi iz svijeta nauke, koji su u relativno kratkom vremenu pokušali da odgovore na prilično kompleksno pitanje: kakve je posljedice na jugoslovenski prostor imalo rušenje Berlinskog zida? Sulejman Bosto bio je moderator ovog zanimljivog foruma, Nenad Stefanov uvodničar, a učesnici Miodrag Živanović, Ugo Vlaisavljević i Ivan Lovrenović, replicirali su na postavljene teze Nenada Stefanova.

„U naslovu naše diskusije već imamo sintagmu 'podijeljena sjećanja' gdje je sugerirano da jednu te istu istorijsku činjenicu, sa svim njenim političkim i kulturnim nabojima, interpretiramo različito, ili je se sjećamo različito. Ko su akteri tih različitih sjećanja?“ zapitao se Sulejman Bosto i dodao da on može govoriti samo u svoje ime, jer je imao tu privilegiju da kao student stipendista, sedamdesetih godina doživi Zid na svoj, intiman način. „Stajao sam na jednoj platformi u Zapadnom Berlinu sa koje se pružao pogled na Istočni Berlin. Bez ikakvih ideoloških matrica, bilo je dovoljno samo vidjeti tu sliku dvaju svjetova: s one strane sam prepoznao svijet represije i neslobode, žice i tenkovskih prepreka, a sa ove jedan potpuno drugačiji svijet.“

U čemu je tajna rušenja Zida...

„Uspjehu rušenja Berlinskog zida doprinijela je polarizacija između građana i vladajućeg staleža, uloga medija koji u tom trenutku stvaraju jedan transnacionalni, nenacionalni prostor i uloga pojedinca, u ovom slučaju Mihaila Gorbačova. Takođe, za to je zaslužna i rekonstitucija građana kao centralnih aktera društva i transnacionalna dimenzija pobune, kao i nestanak dotadašnjeg kolonijalnog dominatora Sovjetskog Saveza“, rekao je uvodničar Stefanov, a zatim postavio pitanje: „Zbog čega je pad Berlinskog zida na prostoru bivše Jugoslavije doveo do pojave razbuktavanja nasilja, a ne do mašte koja bi učestvovala u građenju civilnog društva?“ Stefanov je naglasio da taj odgovor ne može biti dat sada i ovdje, ali je ipak pokušao da nađe neke od pravaca koji bi vodili do pojašnjenja ovog problema: „Intelektualci poput Miloševića i Ćosića isporučili su lozinke koje su ljudima omogućile da etničko nasilje prihvate kao neku sudbinsku, neizbježnu silu.

Retoriku koja barata pojmom 'narod', moguće je naći u gotovo svakom društvu u istočnoj Evropi u 1989. godini. No, većinom je bila riječ o stavljanju ravnoteže između nacionalnog i demokratskog shvatanja korištenja riječi 'narod'. U Srbiji je ta ravnoteža narušena zbog neprekinute dominacije SPS-a, prvenstveno u prilog potpune etnizacije, a ne demokratizacije“, rekao je Nenad Stefanov i dodao da etnonacionalizam može da funkcioniše jedino ako će proizvoditi permanentnu krizu. „Ali i on ima ograničen rok trajanja, kao i autoritarni sistemi u istočnoj Evropi, čiji je rok definitivno istekao 9. novembra 1989. godine.“

Elita i mediji

Ugo Vlaisavljević je napomenuo da njega posebno zanima koncept etniciziranja, ali i reetniciziranja. „Uz jak dojam etniciziranja, povezana je pretpostavka da postoji elita koja proizvodi etniciziranje, koje onda ne ide bez medija, pa govorimo u tom slučaju, o manipulaciji. Ne možemo reći da se sa padom Zida demokratizacija nije desila i kod nas“, rekao je Vlaisavljević i dodao da onda imamo ozbiljan problem sa tezom o manipulaciji, jer je ipak, ostvaren demokratski prostor za slobodno izražavanje političkog mišljenja. „Prošlo je tako mnogo vremena od prvih izbora. Vrlo je teško braniti tezu o desetljećima manipulacije. Jer, ako je ipak, manipulacija u pitanju, onda se moramo složiti s tim da je problem u mentalitetu, da jednostavno, postoje narodi za koje nije demokratija.“

Zanimljivo mišljenje stiglo je iz publike, gdje je sve pomno slušao poznati sarajevski profesor Božidar Gajo Sekulić, čija su polja interesa, između ostalog: kritička teorija društva, teorija nenasilne revolucije, teorija demokratije i teorija mira.

„Eufemizam je govoriti o raspadu Jugoslavije. Ona je srušena i iznutra i spolja. To je moja pozicija već dugo, ali ona ne nailazi ni na odjek ni na kritiku, što mi je jako zanimljivo. Alternativa Jugoslaviji je bila slaba, za razliku, recimo, od Čehoslovačke. A ta alternativa je bila šovinistički moderirana po principu jedan narod – jedna država. U Rusiji je takođe on ostvaren. Mi Rusi – jedna država. U Njemačkoj je ujedinjenjem, takođe ispoštovan taj princip, jedan njemački narod – jedna država. Isti princip je radio i u Mađarskoj“, rekao je Sekulić i naglasio da je isti taj princip razorio i Jugoslaviju. „Zašto su nacionalne evropske diplomatije uzimale za cilj poticanje nastanka jednonacionalnih država? Austrija i Njemačka su kopale rukama i nogama da se Slovenija i Hrvatska što prije dokopaju države. Opet po principu jedan narod – jedna država, makar to kasnije bilo plaćeno krvlju. I šta smo dobili? Od Evrope do Amerike, dobili smo demokratizaciju bez emancipacije. Zapad treba novu perestrojku“, zaključio je Božidar Gajo Sekulić.

Zaboravljeni impuls demokratizacije

Ipak, cijeloj diskusiji nedostajao je jedan bitan odgovor na pitanje: Zašto naš tadašnji politički i kulturni prostor nije preuzeo impuls demokratizacije koji je tako snažno zapljusnuo Evropu te, sada već daleke 1989. godine?

Miodrag Živanović je ponudio jedan od mogućih odgovora: „Nakon raspada bivše zemlje, dakle jednog političkog sistema, nastao je vakum koji je značio i gubitak središta političke i ideološke kontrole, a onda je na scenu stupila etatizacija. Vakum je ispunjen inscenacijom borbe za nacionalna prava. Etnicizam, etnocentrizam i nacionalizam, postali su manipulativno političko gorivo za vrlo doktrinarne ciljeve: osvajanje moći, rekompoziciju političkih sektora i drugih odnosa, a to se nije moglo realizovati drugačije, nego nasiljem.“

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić