020409 Steuerfahndung D

Mnogima koji nisu revnosno prijavili sve svoje prihode poreskim organima, pri samoj pomisli na ove inspektore hladan znoj oblije čelo. To dobro zna i Georg Šmit, pripadnik poreske policije u Diseldorfu. On čak pokazuje izvjesnu dozu razumijevanja za emocije onih koje goni:

„Posjeta poreskih organa gonjenja nije nešto što se dešava svaki dan. Kontakt sa normalnom poreskom upravom je za privatnike i firme nešto normalno, ali pojavljivanje poreske policije je neuobičajeno“

No, nema tu mnogo mjesta saosjećanju. Za najveći broj onih koji su utajili porez, izgled na dobit koju donosi poreska krađa, veći je od straha da će biti uhvaćeni. A pošto se ova djela kriju, oko 1200 aktivnih pripadnika poreske policije u Njemačkoj mora da se oslanja uglavnom na anonimne prijave – ili na sopstveni „njuh“.

Brda dokumenata i brda utajenog novca

Posao im ne izgleda pretjerano spektakularno: najviše vremena provode nadvijeni nad dokumente ili zagledani u ekrane računara. Svaki od njih riješi u prosjeku 8 do 10 slučajeva godišnje – uz enormnu efektivnost, jer za platu od 80.000 eura, takav službenik državi donese i po milion i po eura.

Tek kada je jedan pripadnik poreske policije zaista siguran da je na pravom tragu, on prelazi na djelo, odnosno, najčešće, u pretres stanova ili kancelarija. Nalog za pretres mu je obezbijeđen, jer poreska policija je – prava policija. Doduše, njeni službenici su nenaoružani, ali iskustvo je pokazalo da im oružje nije ni potrebno.

„Svako ko je utajio porez može da očekuje našu posjetu i pretres, međutim, to se radi s mjerom. Znači, zbog hiljadu eura se ne izdaje nalog za pretres i ne hapse se ljudi“.

Ali, ni poreskoj policiji nije lako... neki put i njima bude žao kada vide koliko ljudi mogu da se potresu zbog prestupa koji su počinili... U takvim slučajevima nema drugog lijeka osim plaćanja kazne i zaborava... eventualno uz čašu-dvije dobrog piva.

Autor: Frank Gazon/Mehmed Smajić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić