Kad zima pokuca na vrata

Posebnu želju za povratkom kući, većina radnika iz nekadašnje zajedničke države dobije zimi, nakon sezone.

Tada Prater utone u zimski san a radnici imaju vremena za razmišljanje. Neki će odmor provesti i u domovini, a samo će rijetki i zimu provesti radeći na Prateru.

Rano je i hladno novembarsko jutro, bečki Prater još uvijek u dubokom snu. Vrtuljci se ne vrte, auta na autodromu su pod ceradama, Bečko kolo miruje. Samo jedna radnica, Ivanka Duganjčić, ogrnuta debelom bundom, izvodi na svjetlo dana četiri šarena ponija, i malim konjima polaže sijeno i vodu. Ljeti su oni upregnuti u kočije vrtuljka u zabavnom parku, zimi uglavnom vani, na poljani pored parka. Zimi u Prateru ima manje posla, priča Ivanka, sezona je faktički već prošla, ali kako radi sa konjima, ona i zimi ima dosta obaveza. „Djeca jašu, voze se sa kočijama, idemo na rođendane, sa konjima po djecu, malo ih provozamo i onda se vratimo nazad. Tako, šetamo konje, čistimo ih, čistimo snijeg, svašta radimo, samo kraće nego ljeti.“

Jugoslovene su zamijenili Rumuni, Česi i Slovaci

Ivanka Duganjčić jedna je od rijetkih koja je u Prateru stalno zaposlena, ostali su, priča, uglavno sezonski radnici koje vlasnici krajem sezone odjavljuju i na proljeće naredne godine ponovo zapošljavaju. Nekada su, prije desetak godina, u bečkom Prateru radili isključivo Jugosloveni, priča Ivanka, danas stvari stoje drugačije.

„Sad su najviše Rumuni i iz Čehoslovačke, kod nas ih ima i iz Maroka. Mi dakle nismo više najjeftinija radna snaga? Ne, ne, mislim da su sada Rumuni najjeftiniji, naši su već sve malo bolje i bolje. Već se malo foliraju? Eh, baš tako.“

Već 20 godna Ivanka živi u Beču i radi u Prateru, i zima joj je, priča, najdraži period u godini. Tada je u Prateru sve mirno, a vrijeme provedeno sa konjima zapravo odmor. Samo što Ivanku zima u Prateru podsjeti na domovinu, pa bi se onda svake zime iznova odmah vraćala kući, u Hrvatsku, gdje je sa mužem nakon rata napravila kuću.

„Da imam mogućnosti, odmah bi se vratila. Pa nije ni u Austriji tako loše!? Pa nije ni dobro. Da je kod nas dole malo bolje, odmah bi se vratila.“

Politika ovdje ne igra ulogu

Stotinu metara dalje i tri sata kasnije, i drugi se radnici polako ali sigurno pojavljuju na radnim mjestima. Bez redovne jutarnje kafe na kasi njihovog „tobogana smrti“, za Slavicu, Rudija i Dušana početak dana bio bi nezamisliv. Slavica dolazi iz Makedonije, Dušan i Rudi su iz Srbije, i dok naslonjeni na pult naplatne kućice piju kafu, svako malo pozdravljaju ih u prolazu, kako oni kažu, njihove stare komšije.

„Mi ovdje već funkcionišemo kao jedna mala porodica, jer se već dugo znamo. I kod nas ti ta politika ne igra ulogu, kod nas svi gledaju svoj posao, vidiš, on je Albanac, ona je iz Makedonije, mi smo iz Srbije, ali to kod nas sve funkcioniše.“

Jedanaest je sati prije podne, na liniji za bečki aerodrom Prater već uveliko nadlijeću avioni, bečki komunalci skupljaju lišće, a za Slavicu je kaže vrijeme da se pusti i malo muzike. I da se tmurni jesenji dan učini malo veseljim. Pjesmu „Aspirin“ Seke Aleksić voli, kaže Slavica, i njen šef Dallinger, i zbog toga je, razumije se, najbolji šef na svijetu.

Elvir Bolić na čelu Dreamlanda

A onda je na svom radnom mjestu i Bosanac Elvir Bolić. Elvir Bolić koji nije fudbaler, jer, kako kaže, ima obje lijeve. „Nisam fudbaler, da sam fudbaler ne bi sjedio ovdje po 15 sati dnevno. Znači, ima posla? Ma nema, ovo sad ovdje sjedimo samo nako, da nakupimo sate, da imamo račune platiti, a sezona je zvanično već završila. Gazda nas drži samo nako i da nas ima za sljedeću sezonu. Pa isplati li se to gazdi tako? Ma ne isplati mu se al' eto. Dobar neki gazda? Dobar, dobar, dobra gazdarica! Ispoštuju sve, i sa plaćanjem i kad ti zatreba nešto tu su, dobri su, nisu stipse.“

Elvir Bolić upravlja Magic Dreamland-om, u „čudotvornoj“ kućici posjetioci se provlače kroz velike točkove u pokretu, preskaču burad, izjegavaju plastične klinove koji izlaze iz zidova i podova. Na samom ulazu u šarenu zgradu u podu se nalazi i otvor iz kojeg izlazi zrak pod pritiskom; Elvirova najomiljena zavrzalama.

„Sa tim upravljam sa cijelim objektom. Palim, gasim, zezam ljude. Oni plate, ja ih zezam. I šta radi to bijelo dugme? To dugme je za zrak, izlazi zrak odozdo. Kad dođu djevojke sa minićima, podigneš im minić zrakom. Veselo je uvijek, zezamo se.“

Ostvariti samo ono osnovno...

A onda karte kupuje tročlana austrijska porodica, u kojoj otac očigledno nije najboljih fizičkih sposobnosti i samo sa velikom mukom savladava prepreke Magicland-a. „Mogli smo onog tatu malo prostrti“, kaže Elvir i pritišće jedno od svojh „dugmadi“, a „austrijski tata“ gubi ravnotežu.

„Pa šta ću mu ja kad je invalid. Reko sam ti, ovdje se samo pederi i invalidi rađaju. I šta si to sad uradio? Ovdje na ovoj mojoj čarobnoj kutijici. Pa imaš dvije brzine za ovu pokretnu traku i onda pritisneš i to je to... I onda mu se malo `okliznulo`? Jeste, onda mu se oklizne. Kad pita `šta je bilo`, ti kažeš `to tako automatski`. “

Elvir Bolić je Zeničanin i navija za Čelik. U Beču je već četiri godine, komšijama na Prateru je, kažu, najdraži Bosanac, sa njim nikad nije dosadno. Sa poslom i svojom gazdaricom je zadovoljan, ali u Austriji, priča, ne planira dočekati starost.

...a onda se vratiti u domovinu

„Šta ja znam, ne vidim se ovdje u budućnosti, što ono kažu stariji, neću ovdje ostaviti kosti. Eto samo da ostvarim ono nešto osnovnije i vratiću se dole. A znaš li koliko ih je tako reklo, pa onda zaglaviše? Pa znam, ali neću. Neću, čekam još samo državljanstvo da dobijem i onda ću se vratiti dole.“

Svašta je Elvir za svoje kratke četiri godine u Austriju već doživio, priča, pa eto, bio je i oženjen, mada je priča gotovo tužna, gastarbajterska. „Et' tako, desilo se, da ne pričam sad, doveo odozdo, papire joj sredio, ona našla drugog i otišla. Fina neka bila? Dobra pravo. Naša, dovedi kaže iz Bosne! Sad ću gledati Kineskinju da oženim.“

Samo što je Elvir vesele duše, nema to veze, kaže, sve to ide u radni staž. A onda ipak - čisto figurativno, prosto simbolički - pušta jednu, kako kaže, jako duševnu stvar. Poznati monolog Zabranjenog Pušenja „Pamtim to kao da je bilo danas....“

Nešto malo posjetilaca zabavnog parka pomalo zbunjeno gleda u velike zvučnike Elvirovog razglasa, ali je pola šest i već gotovo mrak: „Vrijeme je vala za fajronat“, kaže Elvir, „pošteno se odradilo, valja dan pošteno i zaokružiti“. A sa velikog razglasa bečkim Praterom se razliježe glas Safeta Isovića: „Svuda se sunce rađa, lijepa svaka je zemlja...“