Kako žive Jermeni u Kelnu?

Sa 5000 žitelja na području grada Kelna i okoline, to je najveća jermenska zajednica u Njemačkoj. Šta je zapravo natjeralo mlade i uglavnom obrazovane ljude da iz kavkaskog područja krenu ka Kelnu? Kako žive i čime se bave ?

U oprei u Bonu često se može čuti solistički glas Vardene Davidian, krhke žene duge, crveno-smedje kose, koja govori o prvim danima u Njemačkoj:

“ Odmah sam zapazila sam da moram vrlo brzo učiti jezik. Bez znanja jezika bilo bi veoma tužno”.

Vardeni Davidian je rodjena u Jermeniji. 1993. je stigla u Njemačku sa suprugom Petrosom, koji je čelista:

' Dobio sam odjednom dva posla, mogao sam istovremeno svirati u dva orkestra. Veoma smo dobro zaradjivali i život je bio veoma dobar”.

Od početka 90- tih godina privreda Jermenije je potpuno slomljena. Bivša sovjetska republika je postala samostalna, a našla se istovremeno u ratu sa susjednim Azerbejdžanom. Dvije zemlje su ogorčeno ratovale za oblast Berg-Karabach.“ Svakim danom je postajalo sve gore i imali smo samo jednu mogućnost- ili ostati ili tražiti pomoć iz vana”.

Pomoć iz vana je značila otići u inostranstvo , tamo zaradjivati novac i pomagati porodicu u Jermeniji.To i do danas održava u životu jermensku privredu. Dvoje muzičara, tada 30-godišnjaci tražili su posao u Njemačkoj, kao profesori violončela i pjevanja.

“ Bilo je to doba neizvjesnosti. Živjeli smo od danas na sutra. Nismo znali šta će se dogoditi za sedam dana, za mjesec ili dva”.

Danas, 14 godina kasnije, bračni par muzičara gradi kuću u blizini Kelna, sjede za improviziranim stolom i prisjećaju se :

“ Kroz časove i muziciranje brzo smo pronašli mnogo prijatelja, i njemačkih prijatelja koji su nam veoma pomogli”.A, Nijemci su i uvijek pitali: “ Skoro svaki naš poznanik je čitao knjigu Franza Werfela, ' 40 dana Muse Dagha', Prvo pitanje je bilo: Odakle dolazite‘ Kažemo iz Jermenije. A, Musa Dagh, poznajemo. O tom genocidu se uvijek govori medju nama”.

' Taj genocid” znači smrt više od miliona ljudi koje je Osmansko carstvo tokom Prvog svjetskog rata deportovalo u mesopotamsku pustinju. A, kada ova tema dodje za improvizirani kuhinjski stol muzičara, mijenja se raspoloženje:

' Ja sama nemam nikakve mržnje, ali želim priznanje. Želim samo našu pravdu. Da se može generalno imati mržnja prema Turcima, to ne mogu zamisliti”.

A, da li ima turskih prijatelja muzička porodica?

' Prijatelji koji kod nas dolaze, ne. Ali ne zato jer ja to ne želim. Dobro pitanje- zbog čega? Ne znam, ali zaista nemamo nikave kontakte”. A, o tim kontaktima upravo govori Krikor Pehlivan, iz Njemačko-jermenskog društva u Kelnu:

' Čovjek u onom drugom vidi neprijatelja. A, tek kada se uvjeri da to nije nikakav neprijatelj, onda je moguće uspostaviti socijalne kontakte, onda mogu nestati predrasude iz prošlosti".

Jermenac Pehlivan je odrastao u Njemačkoj. Dijalog sa Turcima mu je omiljena tema, i o njoj govori i u frizerskom salonu:

' Ja ne mogu nekome reći: ti moraš najprije priznati genocid , a onda ću razgovarati sa tobom. Nego ja razgovaram sa ljudima kao otvorenim, koji su spremni pogledati istoriju i sami zauzeti stav". Jedan mladić u salonu se okreće Pehlivanu i kaže:

' U posljednje vrijeme postoje kontakti. Naravno, čovjek može sa svakim diskutirati”.

Fakultetsku diplomu imaju mnogi Jermeni. I, to je budućnost njihove zemlje:

“ Jednostavno se moraju iskoristiti talenti koji tamo postoje. To znači moraju se ostvarivati privredni kontakti, pokrenuti poduzetnici da tamo investiraju , kako bi ljudi dobili radna mjesta i da ne bi morali zbog ekonomskih razloga napuštati zemlju".