Kako žive Poljaci bez posla u Njemačkoj?

Ručak u jednoj menzi Caritasa u Bonu. Oko 30 muškaraca jedu u maloj sali. Krompir sa kobasicom je danas obrok za koji se plaća 50 centi. Većina gostiju su Nijemci, ali se mogu čuti i strane riječi. Za jednim stolom pored prozora sjede trojica Poljaka. Jedan 65- godišnji oniži čovjek , koji se ne želi predstaviti, prije godinu dana je iz Poljske došao u Bon. Njegov cilj je bio da pronadje posao, ali ga ni do danas nije našao:

" Novac dobijam od prijatelja. Pomažemo se medjusobno. Dolazim ovdje u Caritas, tu srećem prijatelje. Imam dakle društvo, i osjećam se dobro”.

Ovaj Poljak spava kod poznanika nedaleko od Bona. Oni su ga uputili na Caritas, gdje dobija svakog dana topli obrok jeftino, i bez ikakvih problema, kaže ovaj Poljak i pokazuje na ulicu ispred zgrade:

“ Vidite li ovu ulicu. Ja je čistim. Dolazim svaki dan u pet ujutro i čistim je. Ne dobijam nikakav novac. To znaju radnici u Caritasu i zato mogu ručati. Plaćam svojim novcem”.

Broj Poljaka koji su upućeni na Caritas raste iz godine u godinu. Samo je prošle godine povećan za 30 posto , kaže Ricarda Miebach, socijalna radnica pri Caritasu u Bonu:

" Trenutbno imamo stalnu grupu od 8-10 Poljaka koji ovdje dolaze na ručak, od ukupno 40 objeda koliko spremamo”.

Nakon ručka, razgovaraju Poljaci ispred zgrade sa flašom piva u ruci. Sa Nijemcima imaju malo kontakta. Razlog je jezička barijera. Jedan 50- godišnji zidar iz zapadne Poljske u Bonu živi skoro 1,5 godinu. Došao je sa turističkom vizom , a živi uglavnom uz pomoć Caritasa. Tu se može tuširati, a dobija i odjeću. Ipak mu treba 50 centi dnevno za ručak:

" Sakupljam flaše, koje onda prodajem. Poslijepodne idem u drugi Caritas gdje se može besplatno jesti”.Samo, kao turista ne može imati i prenoćište. " Spavam ovdje ispod onog drveta", kaže ovaj 50-godišnjak pokazujući na drvo ispod kojeg se vidi deka, jastuk i dvije torbe. To je njegov dom u Njemačkoj. U Poljsku, gdje ga čeka žena i dvoje djece, još se ne želi vratiti:

" Ne znam zašto. Ali, još ne želim nazad u Poljsku. Kada nazovem ženu ona mi kaže da bih trebao nazad. Ona me voli, to znam. Ali prije nego što se vratim, nadam se da ću ovdje naći posao".

Obojica Poljaka će se, kako kažu , vratiti u domovinu kada barem zarade novac za povratnu kartu. A, onda će svakog dana moći jesti u vlastitoj kući, a ne u maloj menzi Caritasa.