1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Animist Deutschland

Christina Beyert1. oktobar 2011

U Njemačkoj je zajamčena sloboda vjeroispovijesti, ali i to ima svojih granica. To osjeća Jimas Sanwidi koji poštuje svoje pradavne afričke duhove. Ponekad bi im trebao žrtvovati poneku životinju, ali to je tu nemoguće.

https://p.dw.com/p/12jH8
Jimas Sanwidi
Jimas Sanwidi iz Burkine Faso nastoji barem neke običaje provoditi i u NjemačkojFoto: DW

Muzičar koji već dvadeset godina živi u Njemačkoj u vrtu svoje kuće u Bonnu moli svoje pretke za pomoć - kao što je generacijama činila njegova obitelj u Burkini Faso odakle je došao: "Prizivam svoje pretke, prizivam svoje mrtve, to znači čitav lanac predaka sve do mene. Moji preci su to činili, moj djed je to činio, moj otac je to činio i ja to sad činim."

Stručnim jezikom njegovo religijsko uvjerenje se zove animizam - vjera da sve stvari imaju svoje duhove, od latinskog anima, duh. Tako i kamen ima svoga duha, ima ga i drvo i pored vidljivog svijeta postoji još jedan, svijet tih duhova među kojima su i njegovi preci.

Future Now Projekt Biokunststoffe Bild 12 Baum dünner Baum in roter, trockener Erde. Ort und Zeit unbekannt. Foto: Andreas Noll, DW
Vjerovanje da sve - kamenje, drveće,... - ima svoj duhFoto: DW

Takva drevna vjerovanja najčešće nemaju nikakvih pisanih dokumenata: sve se prenosi usmeno, najčešće s koljena na koljeno, s oca na sina. Od malih nogu su Jimasu objašnjavali kako u prirodi ima i osobitih mjesta gdje se duhovi skupljaju i gdje će njegovi preci lakše poslušati njegovu molbu.

Vjera protiv gradske veterinarske službe

Ali da bi se duhovi naveli da poslušaju molbu, dobro je obratiti im se s poklonom - žrtvom koja će im se prinijeti. Upravo to je golem problem u Njemačkoj: pomisao da netko za svoje pretke negdje u šumi kolje - pa makar to bila kokoš ili koza, nipošto ne nailazi na razumijevanje Stefana Truzenberga, službenog veterinara grada Bonna: "U pravilu to nije dozvoljeno jer se životinje, prema Zakonu o zaštiti životinja, smiju ubijati samo ako postoji priznati i razuman razlog".

Kokoš
Životinje se smiju ubijati samo ako postoji priznat i razuman razlog za toFoto: picture alliance/dpa

Takav razlog bi, objašnjava veterinar, na primjer bio da se životinja nakon toga pojede. To je, argumentira, trenutno jedan od rijetkih razloga koji se može smatrati razumnim. Ali žrtvovanje životinja ne spada u tu kategoriju, tako da bi, ako bi zatekla takav slučaj, veterinarska služba to zabranila.

Zbog toga se animisti u Njemačkoj uzdržavaju od ovakvih obreda, makar oni nisu samo došljaci iz Afrike i iz dalekih zemalja. Sljedbenici raznih religija prirode imaju svoje udruge u više njemačkih gradova i često se pozivaju na takva vjerovanja kakva su imali Kelti i na obrede druida Germana.

Crkve ne žele imati ništa s njima

Službene vjerske zajednice u pravilu ne žele imati ništa s takvim skupinama i niječu im i pravo da budu vjerske zajednice, nego ih zovu tek sektama. U svakom slučaju, župnik evangeličke Crkve uskrsnuća Udo Schwenk-Bressler je odlučan: "Mi vjerujemo kako je Bog stvoritelj svih stvari i ne vjerujemo da osim Boga koji je stvorio svijet postoje još druga božanstva... Mi protestanti kažemo i kako nema osobito svetih mjesta gdje se Bog manifestira na izuzetan način i gdje je prisutan, nego je samo Bog taj kojeg treba štovati."

Jimasu Sanwindiju je jasno da takvo mišljenje prevladava u njegovoj novoj domovini pa tako ovdje obavlja samo mali broj rituala koje inače nalaže njegova vjera. Ali jednom godišnje putuje u svoju staru domovinu, Burkinu Faso, kako bi posjetio svoju rodbinu - i onu živu i onu koja se već preselila u njegov svijet duhova. Tamo bi pak izazvao nezadovoljstvo rodbine ako ne bi posjetio neko od svetih mjesta i žrtvovao barem kokoš kako bi zadovoljio duhove.

Jimas Sanwidi
Jimas Sanwidi putuje barem jednom godišnje u domovinu kako bi žrtvovao nešto i zadovoljio duhoveFoto: DW

Kako podijeliti barem obrok s duhovima?

Ali dok su žrtve životinja velik problem, postoji i čitav niz manjih obreda koje u Njemačkoj ne može obavljati - iz drugih razloga. Na primjer, on vjeruje kako prije svakog jela treba mali dio svog obroka podijeliti s precima - tako da dio hrane baci na pod.

Uzgred, da bi se taj običaj upoznao, ne treba ići u daleku Afriku: to je bio temeljni obred svakog obroka u starom Rimu da bi se udovoljili kućni duhovi, takozvani Lari. Ali naravno da je teško zamisliti da Jimas taj običaj danas izvede u nekom restoranu u Bonnu: "Ovdje to često ne mogu učiniti. Kada sam možda u veoma teškoj situaciji ili sam imao loš san, onda ustanem i da taj loš san bude ispran, dam nešto vode mojim precima tako da je prospem na pod. Inače samo kad dođem kući, prije nego što nešto pojedem ili popijem, dam nešto mojim precima".

 

Autori: Eric Segueda / Anđelko Šubić

Odgovorna urednica: Marina Martinović