Kalimero, ili pulčino proletero

Kalimero je rođen kao junak reklame. Ovako je to bilo: kvočka sjedi na jajima. Iz svih osim iz jednog izlegu se bijeli pilići i rastrče po dvorištu. Ona ode da ih skuplja i posljednje jaje ostavi u gnijezdu. Iz njega se izleže crno pile (Kalimero, il pulčino nero!) ali odmah upadne u blato. Tužnim glasićem, od kog se srce lomi, zove mamu (mama, mamina...) i traži je. Pita psa je li mu on mama, pa onda miša, najzad kvočku (pravu mamu) koja mu odgovori da nije, jer ona nije mama crnim pilićima. Na kraju Kalimero dolazi tužan do pralje, požali joj se da ga mama nije prepoznala jer je crn, a ona mu kaže da nije crn nego prljav, ubaci ga u vedro s rubljem, opere, i on u mjehuru sapunice izađe iz vode bijel. Padne na rub vedra i pokaže deterdžent AVA.

Međutim, generacija Titovih pionira, onih koji su preživjeli pretvorbu Jugoslavije u Konzumoslaviju devedesetih pamti taj crtani bez reklame na kraju. Njihov se završavao uvijek istom Kalimerovom rečenicom, Nepravda, nepravda pa to ti je. Kalimero je govorio glasom svakoga ko trpi i doživljava nepravdu, ali se s njom ne miri. I dalje je to bila reklama, ali s drugom porukom. Ne više da je različitost problem i da će se rasizam pobijediti pameću Majkla Džeksona, nego da ideal može biti društvo utemeljeno na pravdi umjesto na rasnoj čistoći.

Nepravda, nepravda pa to ti je, ponavljali su drugovi mjesecima i godinama, svaki put kad bi stan dobio neko mimo liste, kad bi se zaposlio neko manje sposoban, kad bi golfa kupio neko preko reda, kad bi jesen ogolila vile u elitnim predgrađima crvene buržoazije, kad bi djeca funkcionera dobila stipendije za studije u inostranstvu... Svejedno što bratstvo-jedinstvo nije podrazumijevalo i jednakost, ljudi su imali oko i nerv za nepravdu. Podrazumijevalo se da bogatstvo nije u prijateljstvu s poštenjem i lopovi su krili svoj plijen pred očima javnosti. Važilo je pravilo: čega se pošten stidi, time se kvaran ponosi.

Onda je došao i prošao nekom rat nekom brat. Malobrojne nacionalne elite prigrabile su ogromme resurse u kolektivnom vlasništvu, privatizovale ih i preprodale stranom kapitalu. Narodi od kojih su dobile mandat da trguju kravom zemljom stjerani su poput stoke u torove lihvarskih banaka. Socijalistička radnička klasa pretvorena je u nacionalističku potrošačku masu. Život se sveo u okvire igre Monopol, u trku preko tuđih posjeda, od sve manjih i nesigurnijih zarada do sve većih i brojnijih davanja. Generacije mladih ljudi danas umjesto aplikacija za radna mjesta ispunjava tikete u kladionicama, malobrojni zaposleni ostatak u jarmu je kredita s podivljalim kamatama. Kao da se vrijeme vratilo 100 godina unazad, i kao da je DIS početkom prošlog vijeka pjevao o početku ovoga:

Razvilo se crno vreme opadanja.

Nabujao šljam i razvrat i poroci.

Podigao se truli zadah propadanja.

Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali.

Na visoko podigli se sutereni.

Svi podmukli, svi prokleti i svi mali

postali su danas naši suvereni.

Progledale sve jazbine i kanali.

Od pandura stvorili smo velikaše,

Dostojanstva podeliše idioti.

Lopovi nam izrađuju bogataše.

Mračne duše nazvaše se patrioti.

Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočismo na izbore,

svoju hrabrost na podele i obede.

Budućnosti zatvorismo sve izvore,

a poraze proglasismo za pobede.

Svoju mudrost rastočismo na izbore...

U čemu je smisao izbora, kad politiku države vode stranke, a ne državna tijela i organi? Zašto glasamo za imena sa vrhova biračkih spiskova, kad se o svemu pitaju i odlučuju imena sa vrhova stranačkih? Čemu parlament, pored Prudova i Butmira?

Generacije mladih ovog časa ostaje bez budućnosti, jer im je otima i pretvara u svoje vile, akcije, firme, nekretnine, vozne parkove i depozite u stranim bankama malobrojna đubrad koja pod domoljubnim zastavama širi strah i mržnju vozajući se naokolo u skupim limuzinama. Za njihove pravokrvne potomke gradi se danas od preskupog novca autoput; jer neće se njime voziti drugonostalgična proleterska stoka, u jeftinim uvezenim polovnim truljama bez odgovarajućih ekoloških motora. Ona će samo skapavati za bijedne nadnice, njoj će država guliti kožu s leđa da bi stranke između sebe dijelile kožne fotelje.

Živjeće u suverenim i nezavisnim feudima okovana u rate i kredite, vezana mjenicama i deviznim klauzulama. Kao Juda Isusa prodali su je lihvarima lučonoše darvinizma iz prvh crkvenih i džamijskih redova, kadri stotinu socijalnih programa trampiti za jedan televizijski.

Svejedno što kvadrat autoputa košta isto koliko i kvadrat stana, nikad se pod njihovim ljepljivim prstima i lažljivim jezicima neće ovdje graditi socijalni stanovi, i nikad neće svako novorođeno dijete dobiti na poklon od njihove države svoje matične ćelije. Jer će državne budžete oni spiskavati na svoje plate, dodatke, honorare, putne naloge i putovanja u Australije i Amerike na premijere i teniske turnire.

I jer su matične ćelije nova ponuda u bankarskom asortimanu.

Mladi parovi stupaće u brakove (nemješovite, po mogućnosti) iz ljubavi za računicu (da je s vjenčanim listom lakše doći do kredita za stan) ostavljajući potom djecu u jaslicama i produženim boravcima da bi prije penzije otplatili stečeno u na sticanje straćenom životu. Djeca će pred spavanje gledati Teletabise i žvakati Kalimera.

Ironija, ironija pa to ti je...

Autor: Nenad Veličković

Odg. ur.: Azer Slanjankić