Karađorđevo: Šutnja i 20 godina poslije

Susret dvojice predsjednika jugoslovenskih republika Srbije i Hrvatske u javnosti se često navodi kao mjesto na kojem dogovarana podjela Bosne i Hercegovine, ali je to zapravo tek početak priče. Posmatrači, ali i sami učesnici događaja, dodatno su doprinijeli konfuziji oko toga šta se zaista tačno događalo u Karađorđevu. Najprije su mnogi negirali da je sastanka uopšte bilo, a bilo je i onih koji su tvrdili da je sastanka bilo, ali da tema svakako nije bila podjela Bosne i Hercegovine. Suštinski problem je ostao isti: u proteklih 20 godina se nikada nije tačno saznalo o čemu su razgovarali Milošević i Tuđman.

Bez dogovora o podjeli Bosne?

U vrijeme održavanja susreta Milošević-Tuđman, Borisav Jović je bio predsjednik Predsjedništva SFRJ. Jović za Radio Dojče Vele kaže da sastanak u Karađorđevu nije predstavljao nešto što bi uticalo na dalji razvoj jugoslovenske drame, i negira da je na njemu bilo riječi o podjeli Bosne:

„Drama je već bila prevelika. Svako je već imao svoje stavove o zaštiti svojih interesa u okviru te drame. I taj susret nikada nije održan sa temom o kojoj se govori. Susreta je raznih bilo, ali nikada nije razgovarano o podjeli Bosne, što je u fokusu te informacije“.

Jović negira postojanje ideje Velike Srbije

Borisav Jović smatra da je čitava priča oko Karađorđeva samo jedan od pokušaja da se stvori atmosfera u kojoj će se vjerovati da je postojala ideja o stvaranju Velike Srbije, kao i da je postajao taj zločinački pokušaj stvaranja Velike Srbije, koji je doveo do krvoprolića i zločina, kaže Jović za DW:

„Dakle, u nedostatku argumenata i činjenica za takvu tezu, kreirane su činjenice. Mnoge su kreirane, nije to jedina, ali možda je trebalo da bude i fundamentalna, da je postojao zvanični dogovor o podjeli Bosne, što je osnovni element za Veliku Srbiju, jer bez Bosne ne bi moglo biti Velike Srbije“.

Istorijske činjenice govore da Slobodan Milošević i Srbija nisu vodili takvu politiku, ističe Jović. Ključno je da je Srbija podržavala sve planove za mirno rješenje u Bosni, a koji nisu sadržavali podjelu Bosne, kaže Jović. Te istorijske činjenice se zaboravljaju, a upravo one govore da Srbija nije mogla voditi politku podjele Bosne ako je podržavala sve planove koji nisu podrazumijevali tu podjelu, kaže Borisav Jović.

Događaj u Karađorđevu više spada u domen političke mitologije, s obzirom na sve što se dešavalo nakon tog susreta, i kako su vođeni ratovi u Bosni i Hrvatskoj, smatra Sonja Biserko, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji:

„Znači, ako je i bilo nekog dogovora, tu sada ima raznih teza i teorija oko toga, Milošević je onda prevario Tuđmana, s obzirom da mu je uzeo skoro 30 % teritorija, a u Bosni je uzeo preko 70% teritorije. Znači, to nikako nije mogao biti ravnopravan dogovor između njih dvojice, s obzirom da je situacija na terenu pokazala sasvim drugi razvoj događaja. Zato smatram da taj rat nije mogao biti potpuno dogovoren, ako pogledamo u kom pravcu se kasnije odvijala situacija u Bosni i Hrvatskoj“.

"Mesić laže!"

Svjedočeći i Hagu, bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je naveo da mu je upravo Borisav Jović rekao „kako Srbiju samo zanima 66% teritorije Bosne i Hercegovine, da je to srpsko i da će Srbija to uzeti“. Borisav Jović za DW kaže da to jednostavno nije tačno:

„On laže mnoge stvari, lagao je i to. Nikada mu to nisam rekao, niti Srbija ima bilo kakvog razloga da bude zadovoljna, ili nezadovoljna sa nekim procentima. A o 66 procenata nikada nije bilo govora. Bilo je riječi o 49% teritorije za srpski entitet, koji je Srbija prihvatila, a tih 49% predložio je, koliko ja znam, Ričard Holbruk“.

Postojao projekat Velike Srbije

Projekat Velike Srbiie je svakako postojao, i o tome se govorilo i u Haškom tribunalu, ocjenjuje Sonja Biserko. Ćutanje srpskih političara, i svih ostalih koji su se našli u Karađorđevu, pokušaj je da se dokaže teza da Srbija nije počela rat:

„To je pokušaj da se pokaže kako su rat osmislile zapadne zemlje, i da su to podržale secesionističke republike Slovenija i Hrvatska. Znači, nikako ne dolazi u obzir bilo kakav dogovor s njihove strane, jer je njima rat bio nametnut, zato što je ta konspiracija protiv Srbije i Jugoslavije već bila dogovorena, i traje i do danas. Tako da u toj interpretaciji događaja nikakav dogovor sa drugom stranom očigledno ne dolazi u obzir. Jer, sve to ruši njihovu tezu o početku tog rata, karakteru tog rata, i zato se tako čvrsto i drže te interpretacije“.

Nema materijalnih dokaza

Novinar Ruža Ćirković već godinama istražuje ovu temu, i pokušava da u moru informacija, ili dezinformacija, ustanovi šta se zaista događalo u Karađorđevu marta 1991. godine. Ono što je trenutno sasvim sigurno, kaže Ruža Ćirković za Dojče Vele, jeste da za sada nema nikavih materijalnih dokaza da je tamo dogovarana podjela Bosne i Hercegovine:

„Međutim, ni hrvatski izvori, istoričari, sa kojima sam ja razgovarala ne spore i ne poriču-a to je vrlo teško poricati, jer je Tuđman kao što je poznato, sve snimao, on je volio sebe da snima, i svoje ideje i planove- i on nije krio da želi podjelu Bosne. I od njega, koliko sam ja shvatila, potiču informacije da je to predložio Miloševiću. Naime, Kiro Gligorov je javio Aliji Izetbegoviću da mu je Tuđman rekao da su o tome razgovarali, i to je ja mislim osnovni izvor. Dakle, bez obzira na sve, nema pouzdanih dokaza da su o tome razgovarali, a kamoli da su postigli neki sporazum“.

Dvadeset godina kasnije, još uvijek je neizvjesno da li će ikada saznati istina o pozadini susreta u Karađorđevu. Ono što je zanimljivo je da u Srbiji, za razliku od Hrvatske, tadašnji politički akteri vrlo malo i nerado govore o tome. Ruža Ćirković smatra da trenutno i srpskoj i hrvatskoj strani odgovara teza da do sporazuma nije došlo. Jer, ukoliko je sporazum zaista postojao, onda se rat u Bosni mora karakterisati kao agresija dvije susjedne države na BiH. A kao što je poznato, kaže Ruža Ćirković, i Srbiji i Hrvatskoj, zbog Haga a i šire istorije, odgovara interpretacija da je tamo bio građanski rat.

Autor: Ivica Petrović, Beograd

Odg. urednik: Zorica Ilić