Kasno je za vikilikovanje

… dresirani psi pronjuškavaju svaku stopu crvenih tepiha, ulaštenih parketa i blještavih mermera, obavještajci neumorno mrmonje u manžetne, mediji šire euforiju kao vjetar otrovne plinove…

Na kraju osvane istorijski dan, desantne jedinice saobraćajaca zauzmu ključne raskrsnice s vazelinskim zadatkom da olakšaju koloni crnih blindiranih limuzina penetraciju u srce grada. Ako si običan čovjek, građanin i proleter, i nađeš se u špaliru ljudske buranije koja čeka svojih pet minuta da nastavi normalan hod i život, prije ili kasnije postaviš sebi pitanje: čemu sve to paradiranje i šepurenje?

Kad bi se na jednu stranu stavili svi izgubljeni radni sati, i sve propuštene prilike i upropašteni poslovi, i svi troškovi u vezi sa organizacijom i obezbjeđenjem ovakvih hepeninga, a na drugu cijena jednog VIP tunela od aerodoroma do zgrade predsjedništva, ili pozorišta, odlučivali bi pfeninzi...

Pučinu, stoku jednu grdnu, ubiti u pojam…

A nije da nema kadrova i iskustva; kako je u ratu rukama i zubima prokopan tunel ispod piste od Butmira do Dobrinje, tako bi sada još brže i lakše mašine i burgije provratile turbo-tjub od piste do centra. Pa kad velikodostojnik/ca izađe iz aviona, odsvira mu/joj se himna, uruči joj/mu se cvijeće, opali mu/joj se počasni plotun, i onda ju/ga se spakuje u neki udoban vagončić i isporuči na odgovarajuću adresu. A narod gore na asfaltu živi normalno, ne gubeći vrijeme, živce i samopoštovanje. Ako već ne mora polovina grada aplaudirati smetljarima koji sprovode smeće do deponija, zašto se mora diviti policiji koja prati visoke delegacije do predsjedništva? Svako radi svoj posao, niko nikom ne oduzima ni vrijeme ni slobodu...

Ali, kapitalističko plemstvo nikada ne bi pristalo na takvu vrstu nevidljivosti i nenametljivosti. Jer, nema drugog cilja i druge svrhe sva ta demonstracija diplomatske sile osim da se pučina, stoka jedna grdna, unizi i ubije u pojam.

Da stoji i čeka (djelo čeka, a bla-bla se češka) i računa koliko je puta ovako, od ranog djetinjstva, statirala u kadrovima domaćih i svjetskih novinskih agencija. Koliko puta je slušala vlastito srce kako odbija uzalud i nepovratno sekunde i minute života, upinjući se da vlastitu beznačajnost opravda nekim višim smislom. Kao: ti ljudi rade važan posao, ti ljudi odlučuju u ime miliona, od tih ljudi zavisi budućnost, šta je prema njoj nekoliko izgubljenih minuta? Oni su cvijet čovječanstva, plava krv demokratije, vitezovi prosperiteta i dragulji u kruni sigurnosti!! Vrijedi zbog njihovih misija kasniti na slabo plaćene radna mjesta, ima smisla dohranjivati parking satove, isplati se propuštati zakazane ljekarske preglede, plemenito je trošiti gorivo i lupati čelom u sirene na volanima, stiskati koljena i zapričavati prostate. Nije svakom brabonjku dato da bude maslina u koktelu, nije svako rođen da pod kristalnim lusterima razmjenjuje sudbonosne note i kroz diplomatsku kanalizaciju šalje zlata vrijedne poruke.

Brabonjcima su ovce bogovi

Naprimjer: da će piip (Pertly infamous important persons) pristati na promjenu ustava ako mu unuka od tetke upiše Harvard. Piip ima problema s varenjem, prdi ko tvor, ali se protivi povratku izbjeglica. Piip će priznati Kosovo ako Interpol zagubi potjernicu za ženinim sinom iz prvog braka. Piip ima rupe na čarapama zato što ne reže nokte na nogama i nosi dva broja veće cipele, ali će podržati treći entitet ako se 60 minuta skrati za jedan sat. Piip vara ženu sa svastikom, a svastiku sa lektoricom, pa hvala bogu nema vremena da se bavi blokadom pregovora. Istovremeno, piip šuruje s Rusima, iako na svakom prijemu ufleka kravatu kavijarom. Njegov sekretar, međutim, koji inače ima lošu zubnu protezu pa pljuje dok govori tako da čak i muškarci pred njim drže raširene lepeze, tvrdi da će ipak podržati nezavisnost Sandžaka. Piip (onaj što sa službenog blekberija otvara pornostranice sa životinjama) ne protivi se prodaji telekoma. Njegova ekselencija piip (onaj koji trpa ostrige u džepove) podržava ulazak u NATO. Uvaženi piip je pod stresom zbog afere sa lažnom disertacijom i trese se toliko da zapiša dasku i kad sjedi na šolji, i ne vidi sebe za pregovaračkim stolom dok traje revizija privatizacije.

Tako nekako u prijateljskoj i srdačnoj atmosferi, ustima punim japraka i šampanjca, perjanice novog svjetskog poretka troše novce poreskih obveznika. Ništa im ne mogu čitači gadosti s njihovih masnih debelih ružičastih usana. Kasno je za vikilikovanje. Brabonjcima su ovce bogovi.

A gdje je blejanje istina, tu je sloboda terorizam.

Autor: Nenad Veličković

Odg. urednik: Svetozar Savić