8.000 izbjeglica na makedonsko-srbijanskoj granici

Kiša pada po više od hiljadu izbjeglica koje se nalaze u selu Miratovac. Dosta je iscrpljenih koji sjede pored puta. Iza njih je četiri kilometra pješačenja od željezničke stanice u Tabanovcu. Došli su putevima koji vode preko njiva i koji usljed kiše postaju sve više blatnjavi. Djeca plaču, a jednoj ženi u poodmakloj trudnoći je hitno potreban ljekar.

Ovi ljudi čekaju autobuse koji će ih prevesti do Preševa u kojem će ih srbijanska policija registrovati i uzeti otiske prsta. Mnogi su iz Afganistana i Iraka. Međutim, veliki je broj i onih koji dolaze iz Sirije. Većina njih želi u Njemačku. Hama iz Alepa želi u Hannover. Tamo su joj tri amidže, kaže ona i pokazuje nam sedmočlanu porodicu. U toj porodici su tri generacije: od bake do unučeta. Siriju su zajedno napustili prije deset dana.

Bijeg od rata

Ono što pada u oči je to što skoro sve izbjeglice iz Sirije kažu da su zemlju napustili tek prije pet, sedam ili 14 dana. Ove izbjeglice dakle ne spadaju među skoro četiri miliona Sirijaca koji su mjesecima ili godinama smješteni u Turskoj, Libanu ili Jordanu. „Ja sam iz Damaska“, kaže Zahir, koji nam ne želi otkriti prezime, kako ne bi doveo u opasnost svoju rodbinu. „Posvuda padaju granate. Grad se stalno bombarduje. Više nije siguran ni centar Damaska“, kaže Zahir i dodaje da je plovidba u krijumčarskom čamcu do Lezbosa bila dosta opasna. On i njegovi prijatelji su krijumčarima platili po skoro 1.000 dolara po osobi. Sa grčkog ostrva Lezbos su se trajektom prebacili do Atine, a odatle autobusom do Makedonije. Sada se nalaze na jugu Srbije i strah ih je da Mađarska uskoro ne zatvori granicu s Hrvatskom.

Većina izbjeglica je dobro informisana o ruti koju trebaju proći ali i njihovom cilju. Oni znaju da se u Njemačkoj na sve veći broj izbjeglica počinje gledati sa skepsom.

„Ne želim biti na teretu države“

Ispred izbjegličkog centra u Preševu srećemo Vahira. Ovaj 25-godišnji Sirijac sa porodicom već dva sata čeka da uđe u centar. „Ljekar sam i rado želim otići u Leipzig“, kaže Vahir koji tamo ima prijatelje. On namjerava šest mjeseci neprekidno učiti njemački jezik, nakon toga se želi tri mjeseca dalje obrazovati na klinici i na kraju vratiti kao ljekar.

„Veoma cijenim ono što su uradili njemačka vlada i građani. Međutim, ne bih da dugo budem na teretu Njemačke. Želim što je prije moguće plaćati porez kao i svi ostali. Želim što prije vratiti novac koji je država na mene potrošila“, kaže Vahir.

Međutim, ovdje na makedonsko-srbijanskoj granici Vahir trenutno ima druge brige. Trogodišnja kćerka nestrpljivo vuče kabanicu svojih roditelja koje je roditeljima i drugim izbjeglicama podijelila srbijanska policija. Policija napokon uklanja ogradu koja je bila ispred njih. Kao da je rastojanje između izbjegličkog centra u Preševu i nade u bolji život u Njemačkoj postalo malo manje.