Ko koči pokretanje Agrokomerca?

Radnici Agrokomerca okupljaju se gotovo svakodnevno ispred zgrade uprave ovog nekadašnjeg giganta iz Velike Kladuše. Radnici bez plata, penzioneri bez penzija. Adil Šušnjar, sindikalni povjerenik, kaže da je situacija katastrofalna i da su ljudi doslovno gladni.

„Evo npr. prije sat vremena je došao čovjek i tražio nešto para za operaciju. On inače ima petero djece i stanuje privatno, dakle stambeno nije riješen. Međutim, rekao sam mi da sindikat nema novaca, pošto uprava nije prebacila niti marke i uputio sam ga direktoru. Kako saznajem, vratio se, nije dobio ni marke. Vratio se kući i ne znam šta će dalje.. Također, prije nekoliko dana je došla žena koja je rekla da za kravu, koju ako proda dijete neće imati šta jesti, ima sijena za još samo dva dana. Takvih je slučajeva mnogo. Radnici dolaze gotovo svakodnevno i plaču jer nemaju šta jesti.“

Ljudi o kojima je riječ, traže da ostanu anonimni, jer ne žele sami sebi oduzimati i posljednji trun dostojanstva i javno plakati, tražeći samo ono što im moralno i pravno pripada. No i njihovom sindikalnom povjereniku, glas podrhtava dok pojašnjava muke građana Velike Kladuše.

„Moramo naglasiti da ljudi, ne samo da nemaju šta jesti, oni se ne mogu ni liječiti. Recimo, penziono nije uplaćeno, ni uvezano od 1996. godine. Zdravstveno osiguranje nije uplaćivano: To je zaista kršenje ljudskih prava. Mi smo građani nultog tog reda. Nemamo ništa i prinuđeni smo da tražimo svoja prava, bilo putem štrajka, bilo nekim drugim putem, jer smo potonuli tako nisko da niže ne možemo.“

Od giganta do prosijačkog štapa

Agrokomerc, nekadašnji gigant bivše Jugoslavije, doista je spao na niske grane. Ranije je, što direktnim upošljavanjem, što kroz kooperacije, uvezivao gotovo 15.000 ljudi. Danas je u njegovim postrojenjima zvanično zaposleno svega 760 radnika, od toga efektivno radi svega njih 300. Plate im nisu isplaćene već četiri godine, njihova potraživanja prema upravi narasla su na 50 miliona maraka. Dodaju li se tome neuplaćeni doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje, dug prema radnicima, procjenjuju sindikati, dostiže cifru od gotovo 150 miliona maraka.

Istovremeno, radnici-dioničari, njih oko 7000, prinuđeni su podnositi krivične prijave protiv direktora, od kojih niti jedan svoje radno mjesto i nakon uručenog mu otkaza nije napustio bez prisustva policije. I nije teško zaključiti zašto niti jedan od njih nije pravio popis imovine koju je nasljeđivao od svoga prethodnika. Radnicima, međutim, najteže pada odnos države prema Agrokomercu, koja je sa 90.3 % većinski vlasnik. Federalna vlada primjenjuje različite aršine prema različitim strateškim firmama većinskog državnog kapitala, kaže Munir Termiz, u firmi Agrokomerc zaposlen preko 20 godina i trenutno direktor biološke proizvodnje koje faktički nema.

„Mi dioničari smo jako razočarani od strane većinskog vlasnika, Federalne vlade, koja primjenjuje različite aršine za one strateške firme koje su većinskog državnog kapitala. Kada je god menadžment Krivaje iz Zavidovića imao problema da isplati platu svojim radnicima, odnosno da pokrene proizvodnju po tehnološkim cjelinama, uvijek je Federalna vlada finansijski djelovala. Za radnike Agrokomerca to nije bio slučaj. Naravno, i radnici Agrokomerca imaju pravo na plate i naša djeca imaju pravo na liječenje. Radnici u penziji ne primaju penzije. Odgovorno kažem da većinski vlasnik prema radnicima Agrokomerca provodi jedan aparthejd.“

Za ovakav odnos vlade prema radnicima Agrokomerca Termiz traži razloge i u ratnoj prošlosti ovoga kraja.

„Sigurno je Velika Kladuša i ovaj dio BiH pod hipotekom iz prošlosti i na ovaj način oni žele da se osvete ovom narodu iz prošloga rata. Drugačije ne mogu da shvatim zašto se tako indolentno većinski vlasnik ponaša, zašto nikad nisu ništa pokušali riješiti.“

No kada se stvar detaljnije analizira, zaključuje Termiz – i ovog su mišljenja svi naši sagovornici i u Bihaću i u Velikoj Kladuši i u Cazinu - upitan je i generalni odnos federacije BiH prema USK. Jer se, kako se navodi, pod velom političko-ratne prošlosti na kraju ipak provlače, privredno-finansijski interesi moćnika u Vladi Federacije. Tako su, kaže Termiz, na djelu i inostrani i domaći švercerski lobisti, koji čine sve da sputaju domaću proizvodnju.

„Nažalost, na političkoj sceni postoje i one snage, odnosno lobisti, koji zagovaraju stečaj ili nedajbože likvidaciju. Jer čisto sumnjam da je jednoj Delti iz Srbije i Agrokoru iz Hrvatske u interesu da Agrokomerc radi. Njima je najbolje kada Agrokomerc ne radi, tako da oni imaju jako dobar plasman svojih proizvoda na tržište BiH. Kada ova država jednostavno neće da podrži domaću proizvodnju zbog jakog švercerskog lobija.“

Agrokomerc je i dalje sudski slučaj

U međuvremenu je na sjednici Vlade USK po treći put prolongirana odluka o vraćanju nadležnosti nad slučajem Agrokomerc na kantonalni nivo. Ta nadležnost je, podsjetimo, sa kantonalnog na federalni nivo i obratno vraćanja već četiri puta. A za to vrijeme na čelu Agrokomerca smjenjuju se, odnosno bivaju smjenjivani, novi direktori. Samo ove godine kantonalnom tužilaštvu u Bihaću stiglo je 13 prijava vezanih za slučaj Agrokomerc, a u pet prijava nadležni tužioci naredili su sprovodjenje istrage. Kantonalni tužilac i portparol kantonalnog tužilaštva Idriz Begić.

„ Od ovih pet naredbi o provođenju istrage tri se odnose na sadašnjeg direktora Agrokomerca, a u prijavi se tereti da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti i krivično djelo krivotorenje službene isprave. U druga dva predmeta radi se o jednom bivšem direktoru firme Agrokomerc. S obzirom da je dovedena naredba o provođenju istrage mogu reći da se radi o prijavljenom Milak Muji i Šefiku Štulanoviću. U toku istrage već je ispitan određen broj svjedoka i prema informacijama kojima ja raspolažem u ovim predmetima vjerojatno će doći do optuženja prijavljenih osoba.“

Privatizacija najbolje riješenje?

I osim oko činjenice da se Agrokomerc pljačka, u USK svi se slažu i oko toga da je najbolje rješenje privatizacija. S tim da bi u tom slučaju vlada – bilo kantonalna, bilo federalna - morala otpisati obaveze prema penzionom i zdravstvenom, te da bi se moralo riješiti i pitanje imovine Agrokomerca izvan BiH, koje je djelimično pod hipotekom banaka. Predsjednik kantonalne Agencije za privatizaciju, Samir Ćatović, kaže kako bi stvar mogli riješiti i sami Kladuščani, međutim, samo uz pravedan odnos Sarajeva prema ovom dijelu BiH.

„Državni nivo, odnosno federalni nivo nama daje samo onoliko koliko mora. Mi Agrokomerc na gledamo kroz ličnosti, mi Agrokomerc gledamo kroz vrijednost ovih ljudi koji su sada tu i kroz vrijednost perspektive koja je pred njim. Jedna paralela koju ja već nekoliko godina naglašavam je paralela prema Krivaji, Zavidovići i prema Aluminiju, Mostar. To u konkretnom slučaju znači da onu razliku što Aluminij dobija jeftiniju struju, da se taj iznos sredstava, od vrijednosti cijene do toga, prebaci na račun Agrokomerca i nama više niko ne treba. Sami Kladuščani mogu taj problem riješiti na način da ih se dovede u istu ravan. I ne treba tu rat i ratna dešavanja ni u kom slučaju spominjati jer Bihać, USK i Velika Kladuša je jedno i biće jedno kada je interes ekonomije i politike u pitanju.“

No kako bi stvar bila potpuna navodimo da su kantonalnom tužilaštvu podnešene prijave i protiv nadležnih u samoj Agenciji za privatizaciju. Kako još nije donešena odluka o sprovedbi istrage, ne može se reći i kojim licima se radi.

No bez obzira na to ko koga prijavljuje, i ko i iz kakvih razloga koči pokretanje Agrokomerca, jedna stvar ipak ostaje neosporna: Najdeblji kraj nesumnjivo su izvukli radnici. Adil Šušnjar, sindikalni predstavnik Agrokomerca kaže, međutim, da je strpljenje gladnih radnika ovaj put doista pri kraju.

„I mi ćemo dogovoriti mjere kad ćemo početi sa štrajkom, odnosno otvaranje šatorskog naselja, blokada graničnog prelaza, blokada puteva, itd. To planiramo napraviti, zaključaćemo upravu, ukoliko ne možemo raditi mi, ne može raditi ni direktor i onda ćemo nakon toga blokirati cestu i svaki put ćemo ostajati 10 dana da Vlada i uprava imaju vremena. Ako se ne može pokrenuti proizvodnja, onda neka ide privatizacija ili ako mora stečaj neka bude stečaj, jer onda smo mi prvi za naplatu naših potraživanja. Ako mora stečaj onda neka to bude brzo i neka bude pošteno.“