Ko odlučuje o sudbini izbjeglica na prostorima bivše Jugoslavije?

U opštoj ekonomskoj krizi i nestabilnoj političkoj situaciji, na izbjeglice je u Srbiji skoro zaboravljeno. Pominju se, uglavnom, prilikom obilježavanja nekih datuma iz minulog rata. A, njihova sudbina je u mnogo čemu slična ili ista bez obzira u kojoj novostvorenoj državi borave. Predsjednik Udruženja izbjeglih i raseljenih lica u Srbiji i Crnoj Gori, Milorad Muratović, iznio je za Radio Dojče vele primjere jednog Bošnjaka, Srbina i Hrvata koje muče iste muke da vrate svoju imovinu:

«Kahriman Junuz i njegovi članovi porodice, u ulici Vojvođanskih brigada u Bijeljini, već godinama ne mogu da riješe povrat kuće i pored odluke visokog predstavnika UN. Ta odluka je, kako znate, morala biti izvršna. Međutim, vlasti u Bijeljini su tu odluku poništile i vratile Sudu, a Sud se još ne sastaje i o tome ne odlučuje».

Naš sagovornik navodi drugi slučaj:

«Kada je riječ o srpskom, tako da kažem, predstavniku ista je situacija sa Milosavom i Dragicom Marković i njihovim članovima porodice u Bihaću, u naselju Dubovsko. U njihovoj kući bila je smještena vojska Federacije BiH, odnosno njihov sanitet. Oni su to napustili i poslije toga to je opljačkano i uništeno. I pored svih intervencija, oni godinama ne mogu da dobiju mogućnost da to poprave kako bi se vratili u svoju kuću».

Muratović kaže da se, u suštini, radi o nastavku etničkog čišćenja samo drugim sredstvima:

«Treći slučaj je Bilek Mirjane iz Sarajeva koja se uzaludno više puta obraćala za pomoć za opravku stana. Jedno od obrazloženja je da pomoć ne može da dobije zato što nije raseljeno lice. Da je raseljeno lice dobila bi».

To govori da lokalna vlast praktično vedri i oblači i da se često ne obazire na odluke predstavnika Ujedinjenih nacija niti druge institucije:

« To je jedan zatvoreni krug u koji ne možeš prodrijeti bez jačeg uticaja. Čak ne pomažu ni najjači uticaji međunarodne zajednice. Jer, odluke visokog predstavnika UN i Međunarodne komisije za imovinske zahtjeve su, po Dejtonskom sporazumu, izvršne i ne mogu se osporavati».

Prema podacima kojima raspolaže Muratović u BiH ima oko 160 hiljada slučajeva koji su navedeni, a u Hrvatskoj 300 hiljada više. Suvišan je bilo kakav komentar.