Koliko je sigurno pakistansko atomsko oružje ?

Sa unutarnjo-političkom krizom u Pakistanu raste zabrinutost u Sjedinjenim Državama i u drugim zapadnim zemljama da bi pkakistansko atomsko oružje moglo doći u pogrešne ruke, u najgorem slučaju u ruke Al Kaide. Koliko je realistična ova zabrinutost ?

U Sjedinjemim Državama se očito već diskutira o sigurnosti pakistanskog atomskog oružja. Anwar Igbal, pakistanski novinar u Washingtonu o raspoloženju američke administracije kaže:

„Ljudi u administraciji su sa strahom došli do toga da se nešto mora uraditi. Oni ukazuju na to da su se pakistanski vojnici u Waziristanu bez borbe predali talibanima. To znači da ne postoji lojalnost prema pakistanskoj vojsci. Oni kažu: Kakve postoje garancije za to da neko odjednom ne bi mogao da dođe do ovog oružja i upotrijebi ga“.

Američki mediji u svakom slučaju ukazuju na to da se pakistansko oružje iz sigurnosnih razloga ne nalazi zajedno na jednom mjestu, već je razvdojeno smješteno u više komponenti kako ne bi bilo u situaciji da se eventualno upotrijebi. Njemački politolog Christian Wagner iz Fondacije za nauku i politiku u Berlinu kaže:

„…u svakom slučaju su Sjedinjene Države tokom posljednjih godina poduzele niz zajedničkih treninga i programa za obuku sa Pakistanom kako bi poboljšali sigurnost nukleranog oružja“.

No glavni razlog za zabrinutost Zapada je sam istorijat pakistanskog atomskog programa. Naime „otac pakistanske atomske bombe“, Abdul Kadir Khan je po svemu sudeći putem međunarodne mreže prodao nukleranu tehnologiju Libiji, zatim Iranu te Sjevernoj Koreji. On se u međuvremenu nalazi u kućnom pritvoru u Islamabadu. Christian Wagner o svemu tome kaže:

„Teško je iz toga izvući zaključak da je ovdje ta mreža mogla da funkcionira neovisno od kontrole vojske. Dakle ako je tu bilo pristanka vojske ili jednog njenog dijela, onda to znači da je to moguće, naravno također i iz komercijalnih razloga. Ja mislim da se neovisno od analognih zaključaka slično može razmišljati i o tome kada je riječ o pitanju zaštite nuklearnog oružja od islamistima“.

Wagner smatra da su pakistanski generali manje motivirani ideološkim a mnogo više konkretnim interesima. Bivši general Moinuddin Haider ukazuje na to da je vojska u Pakistanu do sada samo djelovala protiv civila. No ona ipak ne može sebi dopustiti da toliko dugo podržava jednog nepopularnog predsjednika:

„U Pakistanu se sve odvija prema mustri: Sve dotle dok je narod zadovoljan s vladom, sve je u redu. No ako je sve više problema, ako je vlastodržac nepopularan, ako je teško da se održi privreda, onda ni vojska ne može više podržavati jednu takvu situaciju“.

Najvjerovatniji scenario bi mogao biti da se Musharraf povuče te da jedan drugi visoki general preuzme vlast u jednom prelaznom periodu. Takvo riješenje bi moglo da bude povoljno i za Sjedinjene Države, ukoliko bi pri tom bilo zagarantirano da ne postoji opasnost od strane pakistanskog nuleranog oružja.