Koliko stvarno zarađuju političari?

Kako samo izgleda prototip zastupnika budućnosti? Možda kao Florian Pronold, šef Socijaldemokratske stranke u njemačkoj saveznoj pokrajini Bavarskoj. On je transparentan zastupnik. A to znači da Pronold kao zastupnik u Bundestagu javnosti obznanjuje sve svoje prihode. Ne zato što mora, već zato što to želi. "To je pitanje vjerodostojnosti", kaže Pronold za DW.

Za svaku sjednicu lokalnog vijeća u svom rodnom kraju na kojoj sudjeluje Pronold "zaradi" 45 eura. U 2011. dobio je 5.000 eura za suradnju u jednom tijelu koje se bavilo pitanjima vezanima uz štedionice. Kao pravnik on nije zaradio niti centa, jer, kako kaže, "ja se mojim zanimanjem ne mogu baviti uz posao zastupnika u Bundestagu". U 2011. godini Pronold je zaradio ukupno oko 150 tisuća eura. Pronold je pionir, ali on svejedno radije upozorava: "Draže bi mi bilo kad bi kod nas općenito vladao veći stupanj transparentnosti."

Polako do transparentnosti

"Pronold-standard" bi njemački zastupnici mogli uvesti kao praksu na koju se mogu obvezati dragovoljno. Na toliku dozu otvorenosti ih nitko ne može prisiliti, tvrde njemački suci. Važeća su pravila miljama daleko od potpune transparentnosti. Zastupnici moraju navesti sve što zarade, ali samo prihode koje prelaze 1.000 eura mjesečno, odnosno 10.000 godišnje. Oni ne moraju navesti točne iznose, već samo "grupu" u koju spadaju njihova primanja. U 1. i 2. grupi se radi o manjim i srednje velikim četveroznamenkastim iznosima, u 3. grupi su oni koji jednokratno ili redovito zarađuju svote koje prelaze granicu od 7.000 eura.

Po sadašnjim je pravilima dakle svejedno da li neki političar u Njemačkoj za neko npr. predavanje zaradi 7.000 ili 70.000 eura, i jedni i drugi su u 3. grupi. I ne moraju otkriti koliki je točno doista bio honorar. Nevladina organizacija "Lobbycontrol" time nije zadovoljna. "To se pravilo mora popraviti, a to je već i zaključio Bundestag", podsjeća Timo Lange, glasnogovornik te organizacije. Nakon parlamentarnih izbora ujesen ove godine, za zastupnike Bundestaga počinju vrijediti nova pravila. Oni moraju prijaviti sve prihode do iznosa od 250.000 eura, koji će biti podijeljeni u deset grupa (a ne više u tri).

Nova je pravila "isprovocirala" debata oko prihoda Peera Steinbrücka. Kandidat Socijaldemokratske stranke na predavanjima je (uz zastupničku plaću) zaradio nekoliko stotina tisuća eura.

Samoposluga u Londonu

U Velikoj Britaniji dogodilo se nešto drugo. Jednog petka u proljeće 2009. građani su izgubili povjerenje u političare. "Daily Telegraph" je 8. svibnja objavio prve tajne informacije o političarima koji su lagali prilikom obračuna svojih troškova. Zastupnici iz svih stranaka tražili su povrat troškova za stanove koje su navodno koristili, a koji zapravo nisu ni postojali - ili stanove u kojima uopće nisu živjeli. Novcem poreznih obveznika neki su zastupnici renovirali svoje stvarne domove. A vrhunac je bila "pačja kućica". Jedan je političar za oko 2.000 eura dao izgraditi malu baru uz svoju kuću, te je troškove "pokrio" također novcem poreznih obveznika.

"Skandal oko izdataka je za mnoge bio ključan događaj u novijoj britanskoj političkoj povijesti", tvrdi Daniel Hough, stručnjak za korupciju sa Sveučilišta u Sussexu: "Oštra kritika političkog sustava navela je mnoge zastupnike da razmisle o čemu se zapravo radi u politici." U Velikoj Britaniji sada postoji jedna institucija koja kontrolira obračune političara. "U toj zemlji zastupnici moraju obznaniti sve svoje prihode, do u cent, to je ono što mi tražimo i u Njemačkoj", kaže Timo Lange iz Lobbycontrola.

Francuska afera

Kao francuski "dan istine" mogao bi ostati zapamćen 15.4.2013. To je dan kada je socijalistička vlada objavila podatke o imovini svih 38 ministara. Npr. Michele Delaunay, ministrice za umirovljenike. Ona (zajedno sa suprugom) posjeduje 5,4 milijuna eura. Većinom su to naslijedili, tvrdi Delaunay, koja nije oduševljena novom politikom transparentnosti: "Oporba će naravno medijski raširiti sliku o bogatoj socijalističkoj političarki."

Objava podataka je posljedica skandala u čijem je epicentru Jérôme Cahuzac. Sad već bivši ministar zadužen za proračunska pitanja tjednima je negirao da posjeduje  dobro popunjeni bankovni račun u jednoj poreznoj oazi - na kojem se nalazio novac koji je sakrio od poreznih vlasti u svojoj domovini. Nakon ministara, lijeva parlamentarna većina u francuskom parlamentu sada želi zaviriti i u novčanike i trezore parlamentarnih zastupnika i senatora. Florian Pronold to pozdravlja: "Volio bih kad bismo mi to primijenili i u Njemačkoj."

Mijanmarski snovi

U nekim drugim krajevima svijeta o transparentnosti još se samo sanja. U Mijanmaru na jugoistoku Azije zastupnici žele antikorupcijski zakon po uzoru na Maleziju i Singapur. Novinska agencija Reuters citira zastupnika Theina Nyunta: "Čim zakon stupi na snagu, vlastodršci će morati objasniti odakle potječe bogatstvo kojim raspolažu."

Najtransparentije su zemlje sa sjevera Europe. "U skandinavskim zemljama svi građani u određenom vremenskom razdoblju mogu zaviriti u nečiju poreznu prijavu", kaže njemački političar Pronold. "Mislim da se u Njemačkoj nikada neće uvesti tu tradiciju. Političke su kulture jednostavno previše različite", dodaje on. Bavarski političar ipak vjeruje da se cijeli svijet kreće u smjeru veće doze transparentnosti. "Taj se trend ne može zasutaviti. To je trend po kojem građanke i građani mogu dobiti stvarni uvid u ono što zastupnici zarađuju i da li se uz zastupnički posao bave i nekim drugim sporednim aktivnostima."

Autori: Hendrik Heinze / Srećko Matić

Odgovorna urednica: Marina Martinović