Konačna presuda za monstruozne zločine

„Probudio me je plač i zapomaganje žena i djece. Neka žena je vikala: 'Zapaliće nas!' Čula se eksplozija i krenula je vatra blizu kućnih vrata. Tada je Milan Šušnjar ubacio bombu kroz prozor. Bomba je eksplodirala, a ja sam iskočio kroz prozor dalje od vrata. Sakrio sam se u nekom žbunu oko pola sata, gledao kako kuća gori i slušao vriske i pucnjavu“.

Ovim riječima je zaštićeni svjedok na suđenju Mitru Vasiljeviću 2001. godine opisao svoj bijeg iz žive lomače u Pinirskoj ulici. Svjedok je u vrijeme zločina, 14. juna 1992. godine, imao 13 godina. Haški sud je ustanovio da je Milan Lukić direktno odgovoran za zločin u Pinoriskoj ulici.

„Ubio je oko 70 žena, djece i starijih muškaraca bosanskih muslimana u kući u Pionirskoj ulici u Višegradu tako što je zabarikadirao žrtve u jednoj prostoriji kuće, zapalio kuću i pucao iz automatskog oružja na one koji su pokušavali pobjeći kroz prozore, te tako neke od njih usmrtio, a neke ranio“, navodi se u haškoj optužnici protiv Milana Lukića.

Svjedočenje Zehre Turjačanin

Dvije sedmice nakon zločina u Pionirskoj, u kući Mehe Aljića u višegradskom naselju Bikavac, počinjen je gotovo identičan zločin. U optužnici Haškog suda se, između ostalog, navodi: „Milan Lukić je ubio oko 70 žena, djece i starijih ljudi bosanskih Muslimana u kući u selu Bikavac, blizu Višegrada, prisilivši žrtve da uđu u kuću, nakon čega je zabarikadirao sve izlaze iz kuće, a u kuću ubacio nekoliko eksplozivnih naprava“.

Zločin na Bikavcu opisala je jedna od preživjelih Zehra Turjačanin: „Čim su je zapalili... u tom strahu, zbog svega toga nekako nisi mogao da vodiš računa, a i nisi ni mogao da vidiš šta se dešava. Kroz te prozore počela me vatra peći. Nije da je trebalo pobjeći, jer tu gore najmiliji, možda u jednom momentu mi je palo na pamet da izgorim i ja, ali ostao mi je brat pod nekim ciglama, i jedan rođak, ubiće i njih, zapaliće kuću i izgoriće i oni pod tim ciglama. Ostao je i komšiluk, jer sutra će se vratiti zapaliće i drugi narod. Trebalo je to reći. I taj narod treba da ide. I pokušala sam. Prvo što sam uradila sa jednom rukom sam se... i na onaj prozor sam se naslonila. Kako sam izašla, vjerujte ne znam ni ja sama.“

Žrtve očekuju pravdu

Milan i Sredoje Lukić su prvostepenom presudom proglašeni krivim za progone, istrebljenja, ubistva i okrutno postupanje nad višegradskim Bošnjacima od juna 1992. do oktobra 1994. godine. Sudije su zaključile da je Milan Lukić, vođa paravojnih jedinica „Bijeli orlovi“, kriv i za ubistvo pet Bošnjaka na obali Drine, 7. juna 1992., za ubistvo sedam radnika pilane i fabrike namještaja „Varda“, ubistvo Hajre Korić, i za brutalno zlostavljanje zatočenika logora u kasarni u Uzamnici kod Višegrada.

Bivši policajac Sredoje Lukić, prvostepenom presudom je osuđen na 30 godina zatvora zbog saučesništva u lišavanju života 59 osoba zaključanih u kućama u Pionirskoj ulici i za zlostavljanje zatočenika logora Uzamnica. Odbrana je tražila poništavanje prvostepene presude ili ublažavanje izrečenih kazni, dok je Tužiteljstvo uložilo žalbu na presudu Sredoju Lukiću tražeći da mu se izrekne duža zatvorska kazna.

U Hagu su i predstavnici udruženja žrtava koji će prisustvovati izricanju konačne presude Milanu i Sredoju Lukiću. Predsjednica Udruženja „Žena žrtva rata“ Bakira Hasečić kazala je za Deutsche Welle da bi potvrđivanje prvostepene presude Milanu Lukiću bila „opomena i poruka cijelom svijetu da se ovakav zločin više nikada ne ponovi“.„Ako potvrde prvostepenu presudu Milanu Lukiću na neki način će pravda biti zadovoljena jer u zakonodavstvu ne postoji smrtna kazna koja bi za žrtve bila najadekvatnija“, rekla je Bakira Hasečić.

Autor: Samir Huseinović

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić