Konferencija o pomirenju u Beogradu

Ne postoji nerješiv problem, ako među ljudima postoji dovoljno mudrosti i dobre volje da se on riješi. Ovako bi se u najkraćem mogle da sažmu poruke više učesnika koji na različite načine gledaju na probleme ovog regiona. Međutim, postavlja se pitanje da li se uopšte može govoriti o realnim izgledima za pomirenje naroda, ako prethodno između njih nije uspostavljeno povjerenje. To su samo na prvi pogled teorijska pitanja. Uočljivo je, naprimjer, da se među izbjeglicama na specifičan način kometarišu izjave predstavnika vojvođanskih Hrvata koji se smatraju ugroženim zato što, između ostalog, njihova djeca idu u školu u kojoj se slavi Sveti Sava. Djeca izbjeglih Srba iz Hrvatske nemaju pravo na povratak u kuće. To je relanost. Na drugi dio veoma aktuelne realnosti ukazao je predsjednik Srbije Boris Tadić:

«Mi živimo na Kosovu i Metohiji sa neprekidnim pretnjama nastavka nasilja. I ono što danas nije više karakteristika za centralnu Srbiju,Crnu Goru, BiH, Hrvatsku, Makedoniju – sve zemlje koje su bile uronjene u sukob krajem devedesetih godina – nasilje i pretnja nasiljem jeste opstajuća karakteristika društva na Kosovu i Metohiji».

On je pozdravio odluku Savjeta bezbjednosti UN da počnu dijalog pregovori o konačnom statusu Kosova i da njihov konačni ishod ne bi smio da ugrozi nijedan narod niti etničku zajednicu na Balkanu.

Da li je uopšte moguć međunacionalni i međuvjerski dijaog u sjenci tako krupnih događaja. Sociolog religije i učesnik skupa, Milan Vukomanović, kaže za Radio Dojče vele da je dijalog obaveza:

«Neki od tih dijaloga, kao što je recimo dijalog između hrišćanstva i islama, jesu pomalo stvar budućnosti i na jednom globalnom planu. I Evropa, takođe, danas postavlja pitanje u vezi sa tim i nije Balkan po tome nimalo specifičan. Ono što bismo ovde mogli da uradimo, i što je neophodno da uradimo, jeste da te svoje prednosti srazmerne; zajednički život i jednu relativnu toleranciju, koju su te zajednice imale u prošlosti tokom istorije, iskoristimo za podsticanje jednog takvog dijaloga koji ne bi imao samo lokalni, regionalni značaj već bi imao jednu međunarodnu dimenziju».

Naš sagovornik primjećuje još nešto:

«Desilo se da su političari bili ti koji su prvi izvinili se jedni drugima, a još uvek čekamo sličan čin i od strane religijskih zajednica koje bi već po definiciji onoga što naučavaju morale da se zalažu za principe pomirenja, praštanja».

Svega toga ima jako mnogo, ali uglavnom samo na riječime.