Konferencija u Bagdadu - Komentar

Diskusije sa Iranom te drugim sudionicima su bile ”poučne, objektivne te orjentirane ka riješavanju problema”, izjavio je irački ministar vanjskih poslova na završetku jednodnevne medjunarodne konferencije o poboljšanju sigurnosne situacije u Iraku. Niko iz toga pri tom neće crpiti nadu o skorašnjem završetku tamošnjeg krvoprolića, no na konferenciji su ipak učinjeni prvi pomaci u cilju zajedničkog političkog riješenja sukoba u Iraku.

Iračka konferencija koja je održana u proteklu subotu je bila prvi korak u ispravnom smjeru. U to nije teško povjerovati, samo: Šta je to taj ”ispravni smjer” te prije svega: Kakav je njegov cilj ? Iz američkog te iračkog ugla to je prevashodno obustava daljeg uplitanja izvana, no iz sirijskog te posebno iranskog ugla to je završetak okupacije ove zemlje koja se prostire duž dvije rijeke. Iz ugla drugih susjeda, kao i onih zemalja koje nisu direktno uključene u tamošnja zbivanja, to je stabilzacija Iraka kako bi se spriječilo da tamo rasplamsana vatra ne zahvati cijeli region.

Pa čak iako se izmedju različitih interesa malo toga može izdiferencirati, ipak se mora utvrditi da medju njima ne postoji temeljno protivljenje. To je zapravo i bila pozitivna završna tačka protekle konferencije na kojoj su učešće uzeli predstavnici 16 zemalja, dakle najvećeg skupa te vrste u Bagdadu još od završetka Saddamove ere. Svi naime žele da se krvoproliće na Eufratu i Tigrisu konačno prekine, svi žele normalizaciju stanja u Iraku i svi žele – prije ili kasnije – američko povlačenje iz ove zemlje.

Dakle svi, pa čak i same Sjedinjene Američke Države koje su se u Bagdadu iznova našle u neobičnom društvu jer su za stolom takodjer sjedili i predstavnici Irana te Sirije. I to navodno u ”poslovičnoj korektnosti” jedni prema drugima, s obzirom da se neprestano medjusobno optužuju kada je riječ o atomskom sporu sa Iranom ili po pitanju daljeg razvoja situacije u Libanu.

Mada prva runda u Bagdadu nije donijela posebno opipljive rezultate, moguće su nove runde te susreti različitih radnih grupa. Susret u Bagdadu je ukazao na to da zveckanje oružjem zatim sankcije te sankcije Ujedinjenih naroda ne mogu donijeti uspjehe već – ako uopšte – onda tome mogu doprinijeti samo direktni razgovori. To je općepoznata mudrost da se mir ne sklapa medju prijateljima, nego neprijateljima. I to u prenesenom smislu važi i za napore oko riješenja konflikta u Iraku.

Tek kada sve strane uvide da uprkos svih dosadašnjih razlika na kraju imaju isti cilj, tada će moći medjusobno razgovarati i u izvjesnoj mjeri se dogovoriti o saradnji. Kao naprimjer kratko nakon pada Saddama Husseina, kada su Amerikanci i Iranci uzeli učešće na medjunarodnoj donatroskoj konferenciji u Madridu i tom prilikom obećali svoju pomoć.

No od tada je zamro svaki optimizam te svaka nada da će se Irak brzo razviti u demokratsku i slobodnu državu. Zbog toga je i veća obaveza za sve da prihvate svaku priliku kako bi se zaustavio trenutni razvoj situacije u ovoj zemlji. Susret u Bagdadu je bio prvi rezultat te spoznaje. Dakle bez obrata, ali sa slabim svijetlom na kraju jednog tunela nakon kojeg najvjerovatnije predstoji još dugi put.