Kosovo poslije Rugove

Sa Ibrahimom Rugovom otišao je jedan od najvažnijih aktera političke scene krizom uzdrmanog Kosova. Kako Albanci, tako i Srbi odaju priznanje njegovoj nenasilnoj politici, mada on nikada nije gubio iz vida maksimalni zahtjev za nezavisnošću Kosova. Umjeren u govoru, nepopustljiv u suštini, bila je karakteristika političkog djelovanja Rugove, koji je iznenada preminuo samo nekoliko dana pred početak pregovora u Beču o budućnosti Kosova.

Kakve posljedice ima njegova smrt za budućnost Kosova? Bez sumnje će politička atmosfera na Kosovu biti opterećena debatom o njegovom nasljedniku. Jer, teško oboljeli Rugova nije se pobrinuo da odredi ličnost koja bi ga naslijedila. Ne postoji ni jedan političar kojeg bi prihvatile sve strane, a koji bi bio u stanju preuzeti predsjedničku funkciju.

Smrt Rugove ipak ne predstavlja ozbiljnu opasnost za planirane pregovore izmedju kosovskih Albanaca i Srba, uz medjunarodno prisustvo, a koji su odgodjeni za nekoliko dana. Zbog teškog oboljenja Rugova i onako već sedmicama nije mogao aktivno djelovati. Sadašnji prekid mogao bi voditi ka tome da se učesnici u pregovorima, Srbi, kosovski Albanci i medjunarodna zajednica iznova razvrstaju, kako bi se razmotrile utvrdjene pozicije.

Jedno je sigurno: smrt Rugove ništa ne mijenja u teškoj početnoj poziciji statusnih pregovora: bilo koji političar da naslijedi Rugovu, on će težiti državnoj nezavisnosti Kosova. Srbi će to odbaciti i sa svoje strane nuditi široku autonomiju. Medjunarodna zajednica će insistirati na postizanju kompromisa, ali uz odbacivanje etničke podjele pokrajine.

Jer ukoliko bi to dozvolila, zračni udari NATO-a na Srbiju ne bi se mogli uopšte opravdati. Konačno, NATO- saveznici su Srbiju bombardirali uz obrazloženje da se želi spriječiti etnički motivirani masakr, poput onoga u Bosni.

Ali, kako je uopšte moguće razriješiti kvadraturu kruga kosovskog pitanja?

Trenutno se čini nemogućim pronaći rješenje prihvatljivo za sve strane. Srpski političari, koji se u odnosu na svoje birače zaklinju u terotorijalni integritet, morali bi se u svjetlu realne politike zapitati, da li bi uopšte bili u stanju da sigurnosno-politicki kontroliraju Kosovo, kada 90 procenata stanovništva odbacuje svako srpsko državno prisustvo.

Medjunarodna zajednica bi isto tako mogla imati probleme sa potpunom državnom nezavisnosti Kosova, prije svega jer ne želi na Balkanu činiti nikakve presedane.

Kosovo je još uvijek miljama daleko od postizanja fukcionalnog multietničkog društva. Šest godina nakon povlačenja Srba, nealbanske manjine niti žive sigurno, niti mogu iskoristiti svoje pravo na povratak.

Ostaje samo kompromis, Kosovo učiniti nezavisnim od Beograda, ali bez dodjele potpunog suvereniteta. A, to opet znači, da bi medjunarodna zajednica morala još godinama ostati na Kosovu. Time bi sebi natovarila ogroman teret, ali na medjunarodnoj zajednici i dalje ostaje odgovornost koju je preuzela vojnom intervencijom prije sedam godina.