Kozarčani u Kozarcu – starosjedioci, a ne povratnici!

Na putu Banjaluka-Prijedor, kod skretanja za Omarsku i Trnopolje, nemoguće je oteti se slikama strašne prošlosti: izgladnjeli i pretučeni logoraši, izbjeglice, silovane žene, masovne grobnice. A onda, samo nekoliko stotina metara dalje, tabla sa natpisom Kozarac, sadašnjica, i slika potpuno drugačija: nove kuće, živopisne fasade, zelena dvorišta, cvijeće i djeca. Većeg kontrasta nema: onamo smrt, ovamo život. Na posjedu pored mjesta, Sead Čirkin, jedan od prvih povratnika, gasi traktor i razgleda zemlju koja, kaže, dugih 15 godina nije bila obrađivana.

"Pa, pravi Kozarčani su se još `92 odlučili vratiti", kaže Čirkin "tako da mi već `99 imamo prvu veću grupu povratnika, i od tada se i golim okom može vidjeti da je povratak ovdje u nekom fizičkom smislu završen. Dakle gotovo sve je obnovljeno i sad je ključni problem kako opstati.“

S prvim povratcima i prvi incidenti

Nakon rata, sve kuće u Kozarcu bile su popaljene i porušene, priča Čirkin, svi starosjedioci protjerani. Tada, `96. većina Kozarčana boravila je u Sanskom Mostu, dosta njih i u zemljma zapadne Evrope. Povratak su, priča, detaljno organizovali, i u prvoj grupi povratnika bili su pravnici, učitelji, inženjeri - i pet poslanika u entitetskoj skupštini u Banjaluci. Sa prvim povratcima, vezani su, međutim, i prvi incidenti, sjeća se Čirkin.

„Naši ljudi su i fizički napadani, rušeni su objekti koje smo obnavljali i tako dalje. Reakcija vlasti bila je `ma kakav povratak, taman posla, možete doći, obići, vidjeti`, pa i to uz incidente, međutim, mi smo vrlo jasno kazali `hoćemo` i tako je to i išlo."

Kozarčani međutim, kaže Čirkin, nisu posustali. 70 odsto njih vratilo se u svoje domove i na svoje posjede. Sve kuće i sve džamije su obnovljene, otvorene su prodavnice i fabrike, obnovljena je škola i zgrada mjesne zajednice. Važnu ulogu u povratku odigrala je kozaračka dijaspora, kaže Čirkin, ali i međunarodna zajednica: austrijski Karitas, njemački THW i nekoliko humanitarnih organizacija iz Skandinavije.

Svi oni podržavali su i rad udruženja "Srcem do mira", koje je "paralelno sa tehničkim dijelom povratka" radilo na "senzibiliziranju svijesti lokalnog stanovništva". Kako povratnika, tako i onih koji su u Kozarcu živjeli neposredno nakon rata, a koje je "naselila tadašnja vlast", kako objašnjava predsjednica udruženja, Emsuda Mujagić.

"Najteže je bilo suočiti se sa stvarnošću", priča Emsuda "i najteže je bilo onima koji su izgubili članove uže porodice - dijete, muža, sestru, brata - i onima koji su prošli te sve silne torture, silovanja, mučenja itd. Upravo takve osobe su bile naša ciljna grupa i mi smo, uz pomoć stručnjaka iz cijelog svijeta, postigli cilj da te osobe prihvate to onako kako jeste, svjesne da svojom ljutnjom i mržnjom ne mogu vratiti svoje najmilije koji su ubijeni, da ne mogu učiniti da im se nije desilo ono što im se desilo, a da svojim pozitivnim primjerom pokažu da nisu osvetnici."

Bol ne smije biti razlog za mržnju

Između 1500 i 1800 Kozarčana je u zadnjem ratu ubijeno ili važi kao nestalo, među njima, objašnjava Emsuda i "nekoliko Srba koji nisu prihvatili rat i nesreću koja se desila i koji su takođe žrtve tadašnje srpske politike." Sama Emsuda ostala je bez 48 članova porodice. Sva ta bol, objašnjava međutim, ne smije biti razlog za mržnju.

"Srcem do mira" organizovalo je i susrete sa, kako to Emsuda kaže, "lokalnim zajednicama" gdje su okupljani "ljudi različitih vjeroispovijesti". Taj posao još nije završen, kaže Emsuda, a bio bi neophodan "kako se takvo zlo nikada i nikome ne bi ponovilo". Da se na tome još mora raditi, to, kaže, potvrđuje i današnji odnos vlasti prema povratnicima.

"Sada politika radi na jedan drugi način. Kada su vidjeli da se vraćaju mladi ljudi, da se vraćaju djeca, onda su počeli da indirektno ometaju povratak. A to znači da je sada vrlo teško doći do dokumentacije ako se radi o otvaranju neke proizvodne djelatnosti. Sva ta dokumentacija košta više nego što sama firma košta sredstava. Onda su tu stalno razne inspekcije itd.", objašnjava Emsuda.

Kozarčani – „ljudi neke druge vrste…“

I Sead Čirkin kaže kako je danas pomoć lokalnih vlasti samo deklarativna. Elektrifikacija je i dalje katastrofalna, telefonski vodovi loši, ambulanta još uvijek improvizovana i smještena u školi.

„Prvi povratci bili su vezani sa prvim incidentima i time je rukovodila policija ova ovdašnja i rekao bih da je ta vlast koja je tada tako reagovala, danas presvučena u novu uniformu. I ne bih rekao da nas vrlo rado vide ovdje. Morate dokazivati da je telefon bio vaš, a imate svoje ime i prezime u svim imenicima, moraš dokazati da si imao kuću, a temelji i ruševine su tu, pa se ne može obnavljati itd, itd…“

Sam pojam `povratnik`, kaže Čirkin, Kozarčane definiše kao ljude neke druge vrste, a oni kaže nisu povratnici, već starosjedioci. Diplomirani pravnik danas se bavi stočarstvom, i prošle godine je proizveo 30.000 litara mlijeka. Cijeli Kozarac milion i po litara, većinu je otkupio njemački Meggle. "Znači milion i po maraka koji su ovdje napravljeni i ovdje potrošeni", kaže Čirkin i dodaje kako je po tom pitanju kapacitet Kozarca i do pet puta veći. Kozarac je, objašnjava, oduvijek bio poznat po poduzetništvu, po stočarstvu i voćarstvu. Kozaračka šljivovica izvozila se i prije rata i odavno je, kaže, kozarački brend.

"Ovo kozaračko blago", kaže Čirkin i pregleda tek uzoranu zemlju", ovo je naša budućnost". To, i oko 500 djece koliko ih u međuvremenu pohađa osnovnu školu u Kozarcu.