Krst sa maramom

Prvi brejking njuz koji je stigao iz Suda EU neke je mogao da dovede u zabludu: "Poslodavac može da na radnom mjestu zabrani nošenje marame", stajalo je u vijesti. To je zvučalo kao da hrišćanska Evropa želi da šefovskim nalogom islamsku maramu zadrži napolju. Upravo takva perspektiva se mogla spoznati i u ishitrenom saopštenju evropskog poslanika iz redova stranke CSU i predsjednika Poslaničkog kluba evropskih narodnih partija u Evropskom parlemantu, Manfreda Vebera (Weber): "U Evropi važe evropske vrijednosti".  I upravo zbog toga je ispravno da poslodavac na radnom mjestu može da zabrani nošenje marame, kazao je ovaj angažovani katolik iz Bavarske samo nekoliko minuta nakon izricanja presude. 

No, nakon pažljivijeg pregleda stvar pak izgleda mnogo kompleksnije i manje revolucionarno, jer je skoro na istoj liniji sa svim dosadašnjim visokim sudskim odlukama donijetim u Njemačkoj. Ne, nijedna žena ne može da bude otpuštena samo zbog toga što nosi maramu. Jer, to bi onda značilo diskriminaciju svih muslimanki koje ovaj dio garderobe nose iz religioznih pobuda. Ali, preduzetnik sam može da zabrani javno isticanje vjerskih simbola ukoliko želi da se njegova kompanija u tom smislu pokaže u neutralnom svjetlu. Ali, to onda mora da se odnosi na sve zaposlene, nezavisno od njihove religije. Što takođe znači da ne može da se odnosi samo na muslimanke koje nose maramu, već i za one koji nose jevrejsku kipu ili krst oko vrata i sl.

Marama je prihvaljiva za klijente

I ne, niko ne smije da bude otpušten ako se neki netolerantni klijent šefu požali da njegove radnice nose maramu. Za ovakav privatni rasizam važi ono što je Savezni ustavni sud prije nekoliko godina donio u jednoj presudi: Ne postoji pravo koje je utemeljeno u ustavu koje dozvoljava da neko bude pošteđen uticaja drugih vjerskih i svjetovnih nazora". A to takođe znači da svaki poslodavac u startu mora da izrazi želju za neutralnošću, a ne onda kada se neko na to požali. I ponavljam, svi vjerski simboli bi morali da budu jednako tretirani - bez obzira koliko su u pojedinačnim slučajevima vidljivi i koliko upadaju u oči. Da li to bio krst, kipa ili marama - sve je u tom slučaju tabu.

To sada znači da presuda onako kako je to razumio Manfred Veber, naglašavajući da su njome potvrđene evropske vrijednosti, ne potvrđuje hrišćansko-jevrejske korijene kontinenta već temeljni zakon jednakosti i tolerancije. A ako su religiozni simboli dozvoljeni onda to treba da bude jednako za sve konfesije. I ako nisu onda nisu ni za koga. I nema diskusije oko tog šta bi za koga moglo da bude važno, već jednostavno diskretna preporuka da se traži drugi poslodavac.

A marama ima u međuvremenu posvuda i onaj ko otvorenih očiju hoda zemljom ne može da ne vidi: da li kod ljekara, u apoteci ili u kupovini - posvuda su žene s maramama, žene koje tečno govore njemački jezik.

Kritika muslimana

Takođe iznenađuje oštra kritika islamskih udruženja u Njemačkoj i drugim državama Evropske unije. Jer, kompanije koje drže do svoje ideološke neutralnosti same su sebi uskratile ogromna potencijal visokokvalifikovanih saradnica, zbog toga one koje nose marame nemaju perspektivu. Muslimanski lobiji su kazali nešto što umiruje: Ukoliko se zbog toga ne mogu ispuniti ugovori i ako firme umnogome izgube na prometu one će sigurno razmisliti o tome.

Uzgred, o ovoj problematici bi se moglo razmisliti i na drugi način: Koliko kvalifikovanih saradnika bi se firme morale odreći kada oni ne bi smjeli da nose krst oko vrata? No, malo je vjerovatno, i to s pravom, da u Evropi u 2017. godini nakon Hrista zbog toga dođe do pobune.