Lakmus-test za Vučića

Jedan čovjek, jedan narod i EU, naslov je komentara o pobjedi Aleksandra Vučića objavljenog u listu Tageszeitung. "Srpska napredna stranka osvojila je apsolutnu većinu na parlamentarnim izborima, iako je već godinu i po dana na vlasti i iako je za to vrijeme nezaposlenost sa 25 posto porasla na 30 posto. Životni standard je opao a jako zadužena Srbija postala još zaduženija. Šef SNS-a Aleksandar Vučić uspio je svoje birače ubijediti da je za njihovu mizeriju kriva samo i isključivo (Tadićeva) Demokratska partija, koja je bila na vlasti do 2012. i koja "sarađuje sa kriminalcima i tajkunima". Sistematska kampanja huškanja njemu prijateljski nastrojenih medija dovršila je posao.

Populističkim metodama, brutalnim obračunom sa političkim protivnicima i potpomognuta sigurnosnim službama SNS se ponaša kao narodni pokret gladan vlasti a ne umjerena politička partija. SNS će vladati praktično bez opozicije i bez kritičkih medija. Pri tome državna represija raste proporcionalno sa socijalnim nezadovoljstvom, koje će se prije ili poslije usmjeriti protiv onih koji su na vlasti.

Sada je na Briselu da ne hvali samo Vučića zbog njegove kooperativne politike prema Kosovu, već i da pazi da tehnički napredak Srbije prema EU bude praćen razvojem demokratije i izgradnjom građanskog društva u Srbiji. Vučić zaslužuje šansu, tim prije što želi da ostane na svom političkom kursu evropskih integracija, dijaloga sa Kosovom i reformi. Ali to je volja jednog čovjeka, koji će u Srbiji o svemu da odlučuje. Čovjeka, koji se jednog jutra nakon nemirnih velikosrpskih snova probudio i preobrazio u Evropljanina", piše Tageszeitung iz Berlina.

Trijumf i teret

Frankfurter Allgemeine Zeitung Vučićevu pobjedu komentira ovako: "Ovako trijumfalan izborni rezultat ni sam Vučić nije očekivao. Skoro svaki drugi birač glasao je za njega i njegovu Srpsku naprednu stranku. Slične rezultate su u Beogradu u proteklih 30 godina mogle ostvariti samo dvije političke grupacije. Najprije Slobodan Milošević a poslije Demokratska opozicija Srbije koja ga je 2000. godine svrgla sa vlasti. Ali tu postoje odlučujuće razlike. Milošević je, za razliku od njegovih početaka kada su mu Srbi slijepo vjerovali, morao manipulisati sa izbornim rezultatom i ubijati protivnike kako bi imao većinu na izborima. S druge strane Demokratska opozicija Srbije bila je savez od 18 razjedinjenih stranaka, koji se raspao kratko nakon pobjede nad Miloševićem. Vučić je na izborima pobijedio bez partnera.

No svaki trijumf je i teret. Vučić mora krenuti sa ekonomskom obnovom Srbije, reformirati državna preduzeća, što često podrazumijeva njihovo zatvaranje, odnosno privremeni porast nezaposlenosti. Vučić mora na putu ka EU ostvariti politiku trajnog razumijevanja sa Kosovom. To ne uključuje doduše de jure odnosno međunarodno pravno priznanje ali podrazumijeva de facto priznanje nekadašnje srbijanske provincije. Ranije to u Srbiji nije ni bilo moguće, jer su šovinističke i ratno-huškačke snage od svakog dogovora oko Kosova pravile skandal. U tom pogledu Vučiću je puno lakše nego njegovim prethodnicima. On je i sam nekada bio šovinistički ratni huškač i dobro poznaje svoje protivnike. Vučićev otklon od njegove neukusne političke prošlosti počeo je 2008. i do sada je njegova politika vjerodostojna. Ali pravi lakmus-test tek predstoji.

Izborni rezultat poput političkog zemljotresa

Neue Zuercher Zeitung o pobjedi Vučića piše: "Izborni rezultat je poput političkog zemljotresa. Očekivalo se doduše da će Srpska napredna stranka na prijevremenim izborima za parlament koji broji 250 mjesta ubjedljivo pobijediti. Ali da će osvojiti apsolutnu pobjedu sa 157 mandata ipak predstavlja iznenađenje. Ostale partije doimaju se poput statista: Dačićevi socijalisti sa 14 posto i Demokratska partija i Nova demokratska partija sa po 6 posto osvojenih glasova. Vučić će, i to je jasno, postati premijer. Još se ne zna da li će se on odvažiti da sam vlada ili će se odlučiti za koaliciju.

Tokom izborne večeri Vučić nije dopustio da se pogleda u njegove karte. Stalno međutim naglašava da mu je stalo do širokog konsenzusa. Od široke podrške ovisiće ne samo ustavne promjene, za koje mu je potrebna dvotrećinska većina u parlamentu. Vučić dobro zna da kao nekadašnji ultranacionalista ima velike probleme sa imidžem u inostranstvu, neovisno od toga koliko se često distancirao od svoje mračne prošlosti. Njegovo uvezivanje u novu vladu Borisa Tadića koji je omiljen na Zapadu i za kojeg se govori da ima ambicije da postane ministar spoljnih poslova a koji je uz to u Briselu daleko popularniji nego u Beogradu, bi itekako pomoglo Vučićevoj reputaciji", zaključuje Neue Zuercher Zeitung.

Projekt "Jugoslavija" u pozorištu Maksim Gorki u Berlinu

Sueddeutsche Zeitung osvrće se na predstavu u pozorištu Maksim Gorki u Berlinu: "Izraelska režiserka Yael Ronen je u svom novom projektu (predstavi) pod nazivom "Common Ground" konsekventna. Kod nje nema uloga. Oslanja se na glumce i šalje ih u njihovu prošlost, u ratove na području bivše Jugoslavije. Na početku gledaoci dobijaju istorijski uvod u "fast-forward" (brzo premotavanje) modusu. Godine od 1991 do 1995 se kao video slike provlače pozornicom. Glumci se otimaju za mikrofone kako bi objavili: Ujedinjene Njemačke. Opsada Sarajeva. Masakr u Srebrenici. Steffi Graf pobjeđuje na Wimbledonu a Robbie Williams napušta "Take That".

Scenska sredstva su jednostavna i efektna. Lične priče isprepliću se sa istorijskim činjenicama. Šestogodišnji Dejan Bućin iz Beograda zavidan je svom drugu, koji je na putu do škole vidio tenk. 23-godišnja Vernesa Berbo ide svako veče u Sarajevu na ples i ne može ni zamisliti da bi rat mogao doći u Bosnu. Petogodišnja Mateja Meded neće da u hrvatskom izbjegličkom logoru ide u WC, jer tamo ima crva. Pet glumaca potiču iz bivše Jugoslavije. Uz njih su Nijemac Niels Bohrmann i Izraelka Orit Nahmias. Niels ima ulogu uplašenog, preciznog Nijemca. Njegovo držanje je ukočeno poput popeglane faltne na njegovim pantalonama. Iz pojačane želje za redom i disciplinom proizilaze fašisoidne misli.

Tokom proba i uigravanja komada glumci su posjetili BiH. Bio je to povratak korijenima pri kojem su došli do nevjerovatnih otkrića. Dvije glumice potiču iz istog mjesta. Dok je otac jedne bio u koncentracionom logoru, drugi je bio čuvar logora. Priče dviju kćerki liče jedna na drugu. Obje - Mateja Meded i Jasmina Musić - su kao djeca pobjegle za Njemačku i odrasle bez očeva. Dok jedna traži masovnu grobnicu sa kostima svog oca, druga telefonira sa svojim tatom, koji je u ratu došao do novca i uticaja. I ako podvučemo rečenice poput: "Mi smo postale bliske, izgubljene sestre", to je ludilo. Kao gledalac skoro da dobijete osjećaj da ste svjedok novog istorijskog događaja: pomirenja mladih generacija.

Rešiserka Yael Ronen virtuozno i ironično obrađuje svjetske konflikte. Njeni glumci pri tome nastupaju kao eksperti sopstvenog života. Iako samoprojekcija u predstavi "Common Ground" na početku djeluje pomalo strano, na kraju znate da to služi višem cilju. To je zamjena za terapiju", piše Sueddeutsche Zeitung.

Autorka: Jasmina Rose

Odg. urednica: Zorica Ilić