1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Mumbai Terror

26. novembar 2009

Prije tačno godinu dana teroristi pakistanske organizacije Laškar-e-Taiba izveli su masakr u indijskoj metropoli Mumbaj. Mediji Indije i Pakistana još nisu izvukli pouke nakon ovih napada, komentariše Graham Lucas.

https://p.dw.com/p/Kg7M
U danima napada mediji su izvještavali na senzacionalistički način
U danima napada mediji su izvještavali na senzacionalistički načinFoto: AP

U Indiji djeluje preko 500 privatnih televizijskih stanica. Njihova zavisnost od reklama je velika, kvalifikovanih novinara je malo. Konfrontirani s napadom na njihovu zemlju, ti mediji nisu uspjeli da javnosti prenesu sliku događaja koja bi se zasnivala na činjenicama i tvrdnjama stručnjaka. Većina televizija je satima emitovala slike uživo, slike ranjenih i ubijenih ljudi. Na televiziji su tako bez zadrške objavljivani i strateški planovi policije i vojske. Novinari su djelovali na osnovu naloga svojih svojih šefova koji je glasio: Uključi kameru, moramo postići dobre kvote.

Citirani nepotvrđeni izvori, prenošene glasine

U napadima na luksuzne hotele u Mumbaju poginulo je najmanje 166 ljudi
U napadima na luksuzne hotele u Mumbaju poginulo je najmanje 166 ljudiFoto: AP

U stranu su gurnuta sva etička pravila novinarstva. Na kraju krajeva, ionako su svi mediji odmah znali ko je krivac: Pakistan. Mediji su prvo prenosili da su napadi planirani na tlu Pakistana, ali su ubrzo počele da kruže glasine da iza cijele drame stoje vlada u Islamabadu i pakistanska tajna služba. Neki indijski novinari su to prenosili već tokom samih napada. Da bi se to potvrdilo citirani su nepotvrđeni izvori, prenošene glasine.

Mediji su čak objavljivali planove o predstojećim akcijama policije i snaga sigurnosti
Mediji su čak objavljivali planove o predstojećim akcijama policije i snaga sigurnostiFoto: picture-alliance/dpa

Takvo izvještavanje je kreiralo ogroman pritisak javnosti na indijsku vladu. U roku od nekoliko sati raspoloženje je bilo takvo da su Indija i Pakistan bili na ivici rata.

S druge strane, mediji u Pakistanu su takođe reagovali histerično. Oni su opovrgavali da napadi imaju bilo kakvu vezu s Pakistanom i brzo su pronašli vlastitog krivca: indijsku tajnu službu, koja je, navodno, sve inscenirala kako bi Indija dobila povod za rat. Kao i u Indiji, javnost je bila željna senzacionalističkog izvještavanja. Nije otvorena diskusija ni o pakistanskoj tajnoj službi, niti o organizaciji Laškar-e-Taiba. Malobrojni novinari koji su pokušavali da izvještavaju na osnovu činjenica, bili su ignorisani.

Ni godinu dana kasnije mediji s obje strane granice nisu uspjeli da događajima pristupe sa stručne strane. Izrečeno je samo obećanje da će ubuduće u sličnim situacijama mediji konsultovati vladu kako bi se usaglasili o načinu izvještavanja.

Medijska kultura međusobnog optuživanja

Snimak sigurnosnih kamera: Jedini preživjeli terorista, Ajmal Amir Kasab.
Snimak sigurnosnih kamera: Jedini preživjeli terorista, Ajmal Amir Kasab.Foto: AP

Proces protiv jedinog preživjelog atentatora, koji je u toku, ne daje za pravo onima koji bi tvrdili da su indijski mediji odustali od senzacionalističkog izvještavanja. Naprotiv. I u susjednom Pakistanu je na djelu širenje nacionalističkog huškanja protiv susjeda.

Pri tome, mirovni proces koji je prekinut između Indije i Pakistana nakon napada u Mumbaju, ima mnogo toga zajedničkog sa javnim mnijenjem u obje zemlje. Samo se učvrstila medijska kultura koja se zasniva na međusobnom optuživanju. U brojnim emisijama se sa bivšim agentima tajne službe i navodnim vojnim ekspertima i dalje vode diskusije o opasnosti koja dolazi s one strane granice.

I dalje se svi rukovode zakonom senzacionalističkog novinarstva. Kvote su i dalje prioritet. Rijetki su oni koji shvataju da cilj medijske industrije u Indiji i Pakistanu mora biti pridržavanje novinarskih standarda i poboljšanje obrazovanja novinara.

Autor: Graham Lucas/Azer Slanjankić

Odg. urednica: Marina Martinović