Lenjina čuvaju gušteri

Nakon pada Berlinskog zida, jedva da je netko žalio što je srušena golema, 19 metara visoka skulptura Vladimira Iljiča Lenjina koja je stajala na trgu koji je za socijalizma također nosio njegovo ime. Obzirom da se nije moglo niti pomisliti tog okamenjenog giganta revolucije od ukrajinskog granita negdje odnijeti u jednom komadu, kip je raskomadan. Već i to su ostali golemi dijelovi: samo glava Lenjina je visoka gotovo dva metra i teška je tri i pol tone.

Ovaj gigantski spomenik bio je svečano predstavljen u travnju 1970., samo nekoliko dana prije 100. rođendana vođe sovjetske revolucije. Naravno da je komunistički režim Istočne Njemačke tom prigodom priredio golemu svečanost sa najvišim uzvanicima i sa oko 200 tisuća "oduševljenih" građana koji su trebali pozdraviti novu kamenu znamenitost Berlina.

Obratno, njegovo rušenje je prošlo mnogo tiše. Doduše i ono je potrajalo mjesecima, od studenog 1991. do veljače slijedeće godine, ali na koncu je specijalni transporter i glavu odnio daleko u jugoistočno predgrađe Berlina i tamo je, po kratkom postupku, bacio u jamu iskopanu u pijesku divlje livade.

Neugodni i strogo zaštićeni čuvari

Tako bi valjda i ostalo da se u Berlinu ne stvara novi muzej. U golemom arsenalu berlinske utvrde Spandau Carmen Mann koordinira projekt nazvan "Otkriven. Berlin i njegovi spomenici" i naravno da svakako žele i Lenjina ugostiti među ostalim eksponatima.

Već i sama ideja je izazvala mnogo sukoba i nesporazuma. Mnogi nipošto nisu željeli nekakav slavni povratak oca sovjetske revolucije tako da su i gradski očevi otezali sa izdavanjem dozvole da iskopaju i pokupe Lenjinovu kamenu glavu sa udaljene livade. Izložba je zapravo trebala biti već otvorena, ali natezanje je trajalo još od prošle jeseni i tek nedavno je konačno izdan potrebni dokument.

Svima je bilo jasno da će za tu tvrdu Lenjinovu glavu svakako biti potrebna teška mehanizacija. Tako su i došli s kamionom, bagerom i dizalicom, ali kad su došli bliže mjesta gdje je bio bačen taj spomenik, morali su odmah stati. Jer tamo je sve bilo puno guštera.

Točnije, to su livadni gušteri (Lacerta agilis), vrsta koja je negdje još razmjerno široko rasprostranjena, ali u Njemačkoj - nije. Štoviše, na popisu je među najviše ugroženim vrstama i za svako uznemiravanje tih životinja se može imati ozbiljnog posla s policijom. Sve u svemu, teška mehanizacija se mogla odmah vratiti kući, a Carmen Mann i njeni suradnici su sad suočeni sa teškim problemom kako da dođu do svog Lenjina.

Valja čupkati travu

Uz pomoć biologa i zoologa sad su se prihvatili zadaće da barem privremeno maknu guštere s tog područja. Na sreću, proljeće je pa i gušterima još nije jasno, gdje se nalaze: "Sad izlaze iz hibernacije i biolozi ih sakupljaju prije nego što se ponovno počnu osjećati na svom terenu", objašnjava nam Carmen Mann. "Prenose ih na drugo mjesto koje je pripremljeno za njih. Ali tek smo počeli i to će potrajati. Može trajati sve do ljeta."

Ali zapravo nemaju toliko vremena: ne zbog izložbe, sada više nemaju vremena razmišljati o konceptu, nego zbog prirode tih guštera. Naime, kad dođu k sebi, postaju prilično neugodna stvorenja. Ako se osjete ugroženima ti gušteri su sposobni odbaciti dio svog repa. To uglavnom prežive, ali ne svi - i zato zaštitari okoliša neće niti čuti da jedan jedini gušter izgubi svoj rep samo zbog Lenjina.

Povrh toga, ti gušteri mogu narasti do 25 centimetara dužine, a znaju i gristi. Naravno, to nije ništa otrovno, ali ugriz čeljusti stvorene da pregrize tvrdu travu i grančicu nipošto nije ugodan. Jedino je rješenje da maknu svu travu koja je narasla oko ostataka spomenika Lenjinu. Računaju da će se gušteri tako osjetiti neugodno izloženi suncu i pogledima grabežljivaca, a ostat će i bez hrane - pa će sama otići tamo gdje ima trave. Naravno da tu ne dolazi u obzir nikakva kosilica i strojna naprava: valja rukom čupkati svaku travčicu, u nadi da vas neka od tih nesretnih beštija još neće i ugristi - ili izgubiti rep od uzbuđenja. Sve za Lenjina.

To nije slavopojka komunizmu

Zapravo, organizatori izložbe neumorno pokušavaju razuvjeriti javnost kako nipošto tom izložbom ne žele vratiti slavu socijalizma i komunističkog režima. Oni tek žele izložiti spomenike iz burne prošlosti Berlina koji su iz raznih razloga bili uklonjeni, a neki od izložaka potječu još iz 18. stoljeća.

Jer osim ovih socijalističkih giganta, u Spandau će biti izloženi i skulpture iz takozvane "Aleje pobjednika". To je bila skupina od devedesetak mramornih skulptura moćnika njemačkih kraljevstva, od Albrechta I. Brandenburškog zvanog Medvjed (1100. - 1170.) pa do prvog njemačkog cara Wilhelma I (1797. - 1888.). Oni su prije stajali u berlinskom Tiergartenu, ali su ih nakon Drugog svjetskog rata saveznici dali ukloniti: to im se učinilo previše militaristički i vojnohušački.

Niti jedan spomenik neće biti restauriran: i njihovo stanje će pokazati burnu prošlost koju imaju za sobom. "Pretpostavljamo da će ljudi, nakon svog tog vremena, tu prošlost vidjeti drugim očima. Ali sve je ispalo mnogo kompliciranije nego što smo očekivali", žali se Andrea Theissen, voditeljica kulturnog odjela tvrđave Spandau.

Tu će onda i Lenjin izgubiti onu mističnu moć koju je imao u komunizmu: "Sigurna sam da kad ljudi budu vidjeli izložbu i način kako ćemo objasniti spomenike i postaviti u povijesni kontekst, da će onda i rasprava biti manje emocionalna", vjeruje umjetnička voditeljica.

Ali tu se onda nameće još jedno pitanje: Berlin je bio i Hitlerovo utočište i da li će tamo biti i spomenici nacističkog režima? Za odgovor su krivi sami nacisti: "Nećemo imati mnogo nacističkih spomenika, jer u to doba nije bilo niti rađeno mnogo spomenika", objašnjava Thiessen. "Čitava arhitektura tog razdoblja je bila dizajnirana da bude spomenik i monument nacizmu."