Leteći cirkus Montija Dejtona

Vaša Ekselencijo,

Kao fotograf amater, svjestan svih mana vlastitog snimka (oštrina, rakurs, svjetlo) želio bih vam, kao čestitku za novu, 2011. godinu, pokoniti ovaj svakojutranji kadar iz sive bosankohercegovačke izmaglice.

U svojoj neskromnosti, vidim tu fotografiju uvećanu kao poster, na zidu Vašeg obalnog ureda, ili možda kao džepni kalendar u Vašem novčaniku. Ili, kad smo već kod novčanika, možda biste, iskoristivši Vaš uticaj (iako o njemu imam sve nejasniju predodžbu) mogli učiniti da ovu sliku neka od evropskih banaka odštampa na novoj seriji debiltnih kreditnih kartica. Najzad, možda bi zahvaljujući vama ovo mogao biti plakat za naredne izbore u državi u kojoj ste Vi misionar evropskih vrijednosti.

Na njoj, a molim Vas da to ne shvatite kao ironiju, vidim Vas. Vi ste ovaj dobri čovjek koji pomaže, oštrim okom i odrješitim pokretima, da Bosna i Hercegovina, to je ovaj smetljarski kamion, prođe između nekoliko nepropisno parkiranih automobila u kojima prepoznajem voljom naroda izabrane S bradom... S jadom... S gadom... Za dom za boljitak...

I ja sam, naravno, na slici. Zajedno s većinom u CIPS-u registrovanih građana BiH. Ne vidimo se, ali po vašoj predanosti da nas iščupate u Evropu, jasno je da smo tu. U kamionu. Ne u kabini, naravno. Nego u sanduku.

Ako vam početak ovog mog pisma smrdi, to nije zbog ironije, nego zbog mjesta s kojeg Vam pišem. Nije ironija, uvjeravam Vas, ton ovog pisma. Nego tuga. Golema, što bi rekli pijani pjesnici. Iako se ja ne osjećam ni pijanim ni pjesnikom. Nego smećem.

A tužan sam, dok gledam ovu sliku, jer mi želudac od nje dolazi ko kliker. Sjeti me Vaša slika devedeset druge; isto je ovakvo martovsko i aprilsko svjetlo davalo boju stvarima. Isto su ovako bili izbori, i isto ovako u ratu protiv Hitlera poraženi rodoljubi i domoljubi oko okruglih stolova mahali noževima bez viljuški.

A ja sam naivno i krajnje glupavo mislio da će Evropa udariti šakom o pomenuti sto i da će svojom pameću, navodno dokazano većom nego što je bosanska, spriječiti buduće pokolje, logore, protjerivanja i silovanja. Gledao sam, kao što sada gledam u Vas, očima potpuno izbezumljenim od čuđenja, hoće li i kad će neko ući u TV studio, u šta se pretvorio svijet, da kaže, s osmjehom na licu: skrivena kamera. Ovo vas mi zajebavamo, dragi gledaoci Letećeg cirkusa Montija Dejtona. Naravno da nema slobodnih izbora u kavezu. Dresiranim šapama ne pozdravlja se demokratija.

Ali, šta smeće zna o demokratiji. Šta mi, koji smo slova učili ispod pionirskih kapica znamo o slobodi izbora? Kako neko ko je mantrao o bratstvu i jedinstvu može razumjeti šta je to jedan čovjek - jedan glas?

Evo, Vi ste jedan čovjek, i imate jedan glas. Možete li mi Vi objasniti (ako mislite da se smeću išta treba objašnjavati) čemu u zemlji pod Vašom Visokom ingerencijom služe građanski izbori, ako njome svejedno upravljaju lideri nacionalnih stranaka?

Jesmo li u tom demokratskom raju jedančovjekjedanglas svi jednaki, ili su jednakiji oni kojih ima više? Kako ovi s noževima bez viljuški znaju ko je za njih glasao, ako su izbori bili tajni? Kako znaju u čije ime govore? Zar nisu, stavljajući svoje ime na izborne liste države Bosne i Hercegovine, u nekom pravnom i moralnom smislu, izrazili volju i želju da predstavljaju sve njene građane? Nisu li, jednom izabrani, dužni kao pojedinci s imenom i prezimenom, a ne kao klončići svojih vojvoda, vezira i poglavnika, otići na svoja nova radna mjesta, i početi raditi u ime milion birača, a ne u ime jedne stranke?

Niste li Vi ovdje da ih na to natjerate? Ili i Vi, kao i oni, mandat dovodite u vezu sa zaradom i privilegijama, a ne sa radom, redom i mirom. Ili, ne daj bože, s ostavkom?

Najzad, šta radite, uopšte, Vi na mojoj fotografiji: izvodite Bosnu i Hercegovinu na evropski put, ili pazite da se na tom putu ne ošteti novi lak na staroj ideji čiste rase, krvi i tla?

Autor: Nenad Veličković

Odg. Urednik: Svetozar Savić