Libija tone u haos i anarhiju

Fatima Tayar, čiji je sin poginuo za vrijeme revolucije je ljuta. „Zašta su ginuli naši sinovi? Osim zastave i nacionalne himne se nije ništa promijenilo“, kaže Fatima. Wafia Qiantri ima samo još desetogodišnjeg sina. Petoricu starije braće su vladine trupe odvele 2011. godine. Ona se nada da su i dalje živi i da se nalaze u zatvoru sa druge strane granice.

Žrtve Gadafijevog režima, borci u toku revolucije i ratne izbjeglice smatraju da ih je demokratski izabrana vlada izdala. Zahtjevi za više pravde nailaze na surovu stvarnost u kojoj su na odlučujućim mjestima osobe iz starog režima koje samo usporavaju sudske procese. Borba za vlast izazvana revolucijom je podijelila zemlju. Mišljenja o Gadafiju su različita.

Crno-bijela razmišljanja

Najveći broj stanovnika je pesimistično. Mladi nastavljaju živjeti. Međutim, i oni snose dio tereta. 27-godišnji Mahmud je socijalni radnik. On smatra da je odgojni sistem glavni razlog što kod mladih nedostaje životnih ciljeva i predstave o njihovoj budućnosti. On misli da staromodne obrazovne metode i manipulacije dovode do ignorancije. “Trebali smo početi od nule. Iako su zamijenjeni nastavni materijali za istoriju i sociologiju, crno-bijela razmišljanja su ostala”, kaže Mahmud.

Nesporazumi se danas u Libiji češće rješavaju oružjem nego riječima. Članstvo u naoružanim milicijama mladima daje osjećaj da su priznati. Zbog nedostatka posla, mnogi se ne žele vratiti u civilni život. Primirja postignuta u sukobima različitih plemena su u nekoliko mjesta prekršena jer stariji predstavnici tih plemena nemaju kontrolu nad mladim. Policija je nemoćna tako da naoružane grupe zavode “red i mir”.

Pravosuđe još uvijek ne funkcioniše

19. septembra je počeo sudski proces protiv 37 bivših članova vlade, među kojima su Gadafijev sin Saif al-Islam i bivši šef tajne službe Abdullah Senussi. Ovaj proces se smatra važnom etapom u suočavanju sa prošlošću. Poruka je da bez pravde nema ni mira. Pred Libijcima su važni zadaci koje treba odmah riješiti.

„Šta nam donosi tribunal za ratne zločine, kada se zločini čine svakodnevno?“, pita Hamed koji kaže da je kao čuvar hotela Rixos u Tripoliju lično doživio otmicu.

Od početka revolucije je u Bengaziju izvršeno preko 70 političkih ubistava. Vlada trenutno nije u stanju da goni počinioce i štiti svjedoke.

Libijski premijer Ali Zeiden, pritisnut sa svih strana, nedavno je najavio nacionalni mirovni proces u koji bi trebale biti uključene sve interesne grupe i koji bi trebao iznjedriti načelni sporazum u zemlji. Mnogi su skeptični u uspjeh nejasno sročenog projekta. Neki ipak kažu da je “očekivani mir vrijedan truda”.

Autori: Valerie Stocker / Mehmed Smajić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić