Ljepota života na ničijoj zemlji

Tokom rata kritična zona, a nakon 1999. godine tampon zona, selo Depce se našlo na ničijoj zemlji. Rat i puškaranje koje je trajalo godinama, otjerali su ljude odatle.

Zato je u ovom selu nekada bilo više od 20 domaćinstava, danas svega pet, šest porodica, a ljeti sedam. Većina odbjeglih je na Kosovu, gdje je pobjegla i porodica Medija Ibrahimija, jer im je kuća bila spaljena. Njega je rat međutim zatekao u Švajcarskoj u koju je otišao kako bi zaradio novac.

„U Švajcarsku sam otišao jer je ovdje bila neimaština. Otišao sam da bih zaradio dovoljno za porodicu. Nas je ovdje bilo mnogo, imao sam braću i oca, sve smo pokušavali, ali nije bilo posla. Tokom 1999. i ratova ovdje su nam sve spalili i moja porodica je otišla da živi na Kosovu, ali ja sam odlučio da se vratimo ovdje na svoju zemlju", priča za DW Medi Ibrahimi.

Kućenje iz temelja

U Švajcarsku je otišao malo prije rata i tamo proveo 15 godina radeći kao kuhar i raznosač pica. Vratio se porodici 2012. godine koja je u to vrijeme živjela sa one strane granice, u Gnjilanu. Novac koji je zarađivao tokom 15 godina u inostranstvu, namijenio je budućem životu sa porodicom u Srbiji, na mjestu na kojem je i on odrastao.

„U proljeće, u aprilu 2013. sam se vratio u Srbiju i imao sam oko 40 hiljada eura i kupio sam krave za te pare i polako sam investirao novac, popravio kuću i štalu. Sada imam 26 krava, 40 ovaca i 15 koza", ponosan je Medi koji je iskoristio svojih sedam hektara koje je imao i prije rata u ovom selu.

Nije to sav kapital koji je Medi zaradio. Uspio je da kupi i kuću u Gnjilanu, gdje studira njegova kćerka, najstarije od četvoro djece. Sa Medijem i suprugom Rukije žive dva sina od 10 i četiri godine, a najmlađa djevojčica ima svega mjesec dana. Medi kaže da nemaju velike troškove jer su im djeca mala, pa je život i posao koji je stvorio u selu Depce, sasvim po njihovoj mjeri.

„Istina, u Švajcarskoj sam zarađivao više para, a i radio sam mnogo, i posao je bio težak, mada je lakše raditi u hotelijerstvu. Ipak, ovo je moja zemlja i slobodniji sam čovjek. Radim za sebe, nemam radno vrijeme. Razlika jeste velika, ali sam ovdje ipak srećniji. Ovo je moje“, jasan je u svojim razlozima za povratak u Srbiju Medi Ibrahimi.

Granica – „zamišljena linija"

U Švajcarskoj je radio dvokratno, priča Medi, od jutra do ponoći za 4.500 franaka mjesečno. Sada živi od uzgoja stoke u koju je uložio švajcarske franke. Telad prodaje u Srbiji, u Preševu, jer njegova grla imaju srpske oznake. Medi kaže da se zbog toga češće kreće na teritoriji Srbije.

„Isto nam je udaljeno i Gnjilane i Preševo, po 15 km. Pošto uglavnom prodajem stoku u Preševu, tamo više idem. Mi smo na primjer sada u Srbiji, a Kosovo je na 50 metara odavdje. Nekad pustimo stoku da pase u Srbiji, a nekad da pase na Kosovu", kaže Medi.

Od Kosova ga odvaja blatnjavi put koji prolazi kroz selo pored njegove kuće. Za njega, kaže, granice ne postoje, slobodno se kreće, i više nema problema kao što je bilo ranijih godina. Srpski razumije, ali slabo govori, a u Preševu je ionako većinsko stanovništvo albanske nacionalnosti. Na Kosovo ide kad ide na groblje, jer se ono samo tamo nalazi. Kćerka studira u Gnjilanu, a mlađi sin pohađa školu u selu Cerevajka, ispod Depca, na putu za Preševo.

„Škola je udaljena oko sedamkilometara od nas. Komšija vozi svoju djecu i uvijek poveze mog sina. Međutim, zimi uopšte ne ide u školu, kad je snijeg visok. Bude i preko pojasa. Tad je nemoguće sići iz sela, priča Medi."

Međutim, u vrijeme zime i velikog snijega nije problem samo odlazak u školu. Medi kaže da je cijelo domaćinstvo zimi u velikom problemu jer tada nemaju vodu. Ipak, nekako preživljavaju, kaže on i dodaje da mu život u Ženevi ni malo ne nedostaje.

„Imao sam prebivalište i radnu dozvolu, ali ni jednog trenutka mi nije palo na pamet da tamo odvedem porodicu. Moja djeca treba da budu na svojoj zemlji, ovdje da idu u školu. Švajcarska nije njihova zemlja. Ovo je njihova zemlja. Jeste da je ovdje život teži, jer smo na selu, i jeste da ovdje imamo manje para, ali na svome smo", ponavlja on.