Ljetni poziv u Njemačkoj – kočijaš

Na najvećem otoku na bavarskom jezeru Kimze (Chimsee) žive i još uvijek rade možda posljednji kočijaši u Njemačkoj. Cijelu godinu se oni bave ovim svojevrsnim poslom na otoku pod imenom Herenkimze (Herrenchimsee). Helmut Majdert (Helmuth Meidert) je jedan od njih. On predvodi grupu kočijaša.

Pola je sedam na najvećem jezeru u Bavarskoj. Ljetnje jutro - kao sa slika iz neke knjige. Malo-pomalo, penje se sunce nad jezerom Kimze. Na njegovom najvećem otoku Herenkimze još uvijek je idilično mirno. Turisti će doći tek za nekoliko sati. Pored crvrkuta ptica, jedini zvuci dopiru iz štala, iza glavne kuće.

“Počinjem oko pola sedam. Najprije nahranim konje, očistim štale i onda istimarim konje koje ćemo tog dana upregnuti u kočije“, priča Majdert.

Zvuk tišine u ranim jutarnjim satima

On posebno uživa u tišini ranih jutarnjih sati. Svakog jutra oko pola sedam biciklom obilazi mlade konje, koji se nalaze na ljetnoj ispaši: “Tako prijatelji, dođite. Odmah se primjeti da su svi tu. Imaju svega dvije, četiri, šest, osam, devet godina i svi su ustali. To je već dobar znak“.

Helmut Majdert priča da se na tom pašnjaku pripremaju konji, koji će se kasnije, za tri godine privikavati na to da vuku kočije: ”To spada u naš posao, da najmanje dva puta dnevno obiđemo konje, da vidimo da je li sve u redu, da li je neki od njih povrijeđen, imaju li dovoljno vode, da li su zdravi. Ja lično uživam da ovdje dođem rano ujutro”.

“Ovo je Paul – ima nas sedam danas ovdje – dobro jutro. Štale su vec očišćene i onda svako izvodi svog konja za koga je zadužen i pere ga šmrkom vode“, objašnjava Helmut Majdert. On iz štale izvodi konja po imenu Gustl, koji ima devet godina. Ogroman je, vitak i veoma jak.

Turisti oduševljeni vožnjom u kočiji

Super je ovdje, kaže Helmut, dok iz štale izvodi drugog konja po imenu Safir: “Posebno je lijepo kod nas ovdje zimi“. Već 2O godina radi Helmut Majdert na ostvru Herenkimze. Tu živi sa svojom ženom i četvero dijece.

I onda kočije kreću. U njih može da stane 15 osoba, oko dvije i po tone. No, za konje Gustla i Safira, to nije nikakav problem. Dole na jezeru se već okupljaju turisti: “So – kasa je otvorena. Svi koji su stariji od 17 godina, molim da plate tri eura. Djeca od 6 do 17 jedan euro. Djeca mlađa od pola godine, ne plaćaju ništa. I molim da ne govorite da imate samo šest godina. Molim lijepo, šest eura, bitte“.

Sada idemo ka dvorcu, priča Majdert u daljem razgovoru, on je udaljen blizu dva kilometra i vožnja će trajati dobrih četvrt sata. “So, doviđenja i lijepi, sunčani i uspješan dan. Ko je slab na nogama, molim da uđe u kočije i da se vrati dole“.

I tako, osam puta dnevno konji vuku kočije do impozantnog dvorca na otoku Herenkimze. U međuvremenu, je vrijeme za podnevnu pauzu. Sijeno i voda za konje, kifle za Helmuta Majderta. Tako je to za njega i njegovu trupu od aprila pa sve do početka novembra. I uprkos naporne pune sezone, Helmut Majdert kaže da je to za njega najljepši posao na svijetu.