Ljubav ne zna za granice

„Frank je napolju, otišao je donijeti drva za peć“ – govori u telefonsku slušalicu Amela Mehinbašić – „vi dođite , kod kuće smo“.U dvorištu kuće Osmana Mehinbašića u selu Pribava, Frank Konieczny igra se sa psom. „Nesuđeni zet već se udomaćio“ – šale se. Amela i Frank upoznali su se prošle godine preko zajedničkih prijatelja u Njemačkoj, gdje je Amela živjela šest godina i naučila njemački jezik. Njihov međusobni odnos vrlo brzo pokazuje „hemiju“ koja je proradila u ovom bosansko-njemačkom „mixu“, a znak ozbiljnosti je vejerenički prsten na ruci Bosanke kojim Frank svjedoči o namjeri da ostatak života provede sa svojom izabranicom.

I sada, kada je Amela trebala u Leverkusen , da upozna njegove roditelje prije vjenčanja – pojavio se problem. Glavna prepreka za dobivanje vize je „što nema djece, nije udata i to što je nezaposlena“. „ Frank mi puno znači, samo prošlog mjeseca je 1.000 eura telefonirajući i žao mi je što ovo preživljava. Treći puta me odbijaju u Njemačkoj ambasadi, kažu kako sam mlada, kako nemam posla itd...Pa neću valjda morati ostariti da čekam vrijeme za udaju“ – govori Amela držeći u ruci gomilu papira.

Nijemac razumije Bosance

„ Pošto smo se vjerili, željela sam posjetiti na kratko njegove roditelje i upoznati ih kao što je Frank upoznao moje. Odlučili smo de više ne predajemo zahtjeve za vizu, ali od vjenčanja ne odustajemo“. Frank je ljut na službenike u Njemačkoj ambasadi. Kaže kako ima vlastitu firmu, da mora organizirati proizvodnju i da ga boli nerazumijevanje službenika za koje on , kao državljanin Njemačke redovno izdvaja novac kao poreski obveznik. Nemalo ga čudi kako nema pravo da pozove nekoga u posjetu. „ Tek sada razumijem i Vas, Bosance koji se morate ponižavati čekajući u dugim redovima za vize. No, neću odustati, promijenićemo plan i vjenčati se u Bosni i Hercegovini. Za osam sedmica Amela će biti kod mene u Njemačkoj, jer ljubav ne poznaje i ne priznaje granice i vize“ – optimistično poručuje bosanski zet iz Leverkusena.