I dalje čujem vrisku

"ZAŠTO?" - ovo pitanje odzvanja u glavi Jerna Tajha i remeti mu normalnu svakodnevicu. ZAŠTO je dopušteno da se organizuje parti na mjestu koje nije moglo da primi toliki broj ljudi? ZAŠTO su ljudi morali umrijeti? 41-godišnji cvjećar, koji je tada htio samo da se zabavi i pleše, već pet godina na ova pitanja nema adekvatnog odgovora a sudski proces do danas nije istinski rasvijetlio pozadinu ovog slučaja, mnoge žrtve nisu obeštećene a odgovorni nisu osuđeni.

Zbog toga život Jerna Tajha više nije normalan. Ima konstantne flešbekove, more i vječito iste slike pred očima: uzani tunel kroz koji je trebalo da dođe do mjesta planiranog za veliki parti. Osjeća nepodnošljivu vrućinu, čuje vrisku ljudi koji ne mogu da dođu do vazduha, koji ne mogu ništa da učine i na kraju su se ugušili ili ih je gomila pregazila. "ZAŠTO?" - ponovo se pita. Psiholozi njegovo stanje nazivaju posttraumatski sindrom. Jern, kao i mnogi drugi koji su uspjeli da se spasu, posjećuje psihologa, ali ne može više da živi normalnu radnu svakdonevicu. Bez posla je. Doduše, više nije ni sposoban da radi i da se nosi sa izazovima modernog vremena.

"Život mi se okrenuo za 360 stepeni. Ranije sam rado izlazio i išao na žurke. Danas, se radije zatvaram u sebe i ostajem sam", priča Jern Tajh koji je naučio da cijeni mir a vrevu ne podnosi. "Smanjio mi se i krug prijatelja", priča Jern Tajh koji sa svojom kćerkom živi u jednoj socijalnoj stambenoj zajednici. Njegov brak je propao. A da bi se izborio sa preživljenim, angažuje se u Udruženju žrtava i preživjelih koji nose slične posljedice.

I pješačka zona u gradu je za mene kao kavez. Zatvoreni prostori su nepodnošljivi. "Konstantno tražim izlaz za slučaj nužde." Jern Tajhman stalno posjećuje uske stepenice koje su mnogima obećavale spas, ali samo obećavale. Bez uspjeha. Na tom mjestu već pet godina stoje fotografije stradalih, svijeće i cvijeće.

Sudbine

Samo nekoliko metara dalje od stepenica uoči obilježavanja godišnjice uvijek iznova sjedi jedan te isti čovjek. Sjedi sam i ćuti. Ne može da dođe bliže. "Ne mogu. Moram ovdje ostati", kaže. U razgovoru saznajemo da je radio kao spasilac, ali je na Love parade došao privatno. Međutim, onda je pokušavao da pomogne onima koji su bili bez svijesti. Gregor, kako se predstavio, pokušavao je da pomogne jednoj mladoj djevojci, da je vrati u život. Bezuspješno. Umrla je na njegovim rukama. Te rane kod Gregora nikada nisu zacijelile. Morao je da posjećuje psihologa zbog traume koju je preživio. Kada je pokušao da se vrati svom poslu u spasilačke jedinice, nije mu odobreno. Objašnjenje za to nadležne službe je glasilo: opasnost od recidiva, ponovnog pada u psihičku krizu i zakazivanja u hitnim slučajevima je ogormna.

I Gregor je od tada bez posla. Kao posljedica svega toga dolazi gubitak stana, a izgubio je i suprugu. "Bilo je strašno i tragično. Prve tri godine sam bio na korak do samoubistva." Gregoru ponestaje glasa. Čuo je da su mnogi nakon toga počinili samoubistvo. Puno mu je pomogla utjeha koju su mu pružili roditelji poginule djevojke. Zagrlili su ga i rekli: učinio si sve što si mogao, nisi ti kriv. No, ljuti ga što i nakon pet godina ništa nije sudski procesuirano.

Tokom procesa pred Zemaljskim sudom u Dujzburgu protiv osumnjičenih za nesreću na Paradi ljubavi, a koji se otegao u nedogled, u tom gradu niču spomenici jedan za drugim. Na mjestu nesreće postavljena je spomen-ploča na kojoj su riječi ispisane na više jezika. Zastave zemalja iz kojih potiču žrtve postavljene su takođe na jednom zidu. A u jednom malom parku pored napuštene teretne stanice, gdje je Love parade trebalo da se održi, imena žrtava su ispisana na jednom zarđalom čeličnom zidu.

Odugovlačenje

Pet godina se advokati porodica žrtava bore sa advokatima okrivljenih za obeštećenje žrtava. Ispitano je skoro 4.000 svjedoka, pregledano hiljade video zapisa s mjesta nesreće, i stalno se događa konfrontacija stručnih mišljenja. Tu je i ekspertiza britanskog stručnjaka Kejta Stila koji se bavi istraživanjem panike i ponašanja gomile. Na velikom broju stranica razmatrao je kako se toliki broj ljudi ponašao i koliko je prostora zapravo bilo neophodno. Zaključak je sljedeći: Love parade 2010. nikako nije smjela biti odobrena. Ali, pošto je ovaj stručnjak javno komentarisao svoju studiju sumnja se i u njegov iskaz i u njegove procjene. A to naravno blokira napredovanje procesa.

I tako se gomilaju akta na radnom stolu Julijusa Rajtera. Ovaj pravnik je partner nekadašnejg ministra unutrašnjih poslova Gerharta Bauma u kancelariji u Diseldorfu specijalizovanoj za zaštitu potrošača i zaštitu žrtava. Kada žrtve pričaju o posljedicama i kako se s njima nose, suze nisu rijetkost. Julijus Rajter već pet godina preživljava Love parade 2010. iz ugla pravnika i ne može da vjeruje koliko sve već traje. "Naši klijenti ne traže ništa posebno. Oni samo žele da razumiju kako je do katastrofe moglo doći da tako zatvore to poglavlje i pronađu svoj mir." To što se oteže pravno razjašnjenje slučaja, advokat Rajter objašnjava raspravom i uvođenjem stalno novih dokaza.

Rajteru je i dalje svježe sjećanje na izjavu javnog tužioca iz 2011. koji je saopštio kako su u odobrenju i sprovođenju ovog događaja učinjeni ozbiljni propusti. U tom kontekstu Rajter ima razumijevanja za svoje klijente koji smatraju da na optuženičkoj klupi sjede pogrešne osobe. Jer, nije optužen organizator koji je izabrao mjesto i osmislio najveći dio događaja. Sud je odustao i od gonjenja gradonačelnika koji je iz razloga prestiža pošto poto htio ovaj događaj u svom gradu jer Love parade nije mogla više da se održava u Berlinu. "Očekivanja mojih klijenata da dožive zadovoljenje pravde sigurno se neće dogoditi pred sudom", strahuje Rajter. "A doživjećemo nove okršaje advokata odbrane." Italija je pokazala, kaže Rajter kako postoji i brži način. Naime, u procesu zbog potpoljenog kruzera Kosta Konkordija su nakon godinu i po dana pale presude i dobijene odštete za žrtve i porodice žrtava smrtno stradalih.

Jernu Tajhu, posjetioocu Parade ljubavi 2010, kojem se život potpuno urušio, u međuvremenu je potpuno svejedno. On sada radi na osnivanju fondacije koja bi trebalo da obezbijedi novac za psihološku pomoć. "Ja ne vjerujem više u proces, jer mislim da će mnogo više toga biti prikriveno nego otkriveno. A tim će prestati da postoji pravna država", kaže Tajh i stavlja slušalice i pušta muziku do daske. Na taj način pokušava da ignoriše mnoge ljude oko sebe. Ali, jaka muzika ne potiskuje samo jedno. Vječito pitanje: ZAŠTO?