Luk iz Bulogovine nova nada za privredu Srebrenice

Bulogovina, povratničko je selo u brdima Srebrenice. Stotinjak stanovnika živjelo je pred rat u tridesetak kuća od oskudne poljoprivrede i stočarstva. Iz svake kuće poneko je radio u preduzeću. Rat je odnio sve. Danas se tek u dvije od 15 novih kuća živi stalno. U ostalim povremeno ili nikako. Ahmo Ademović priča da se „ima od čega živjeti, ima voća, ima zemlje, ima svega, ali neće pojedini da se vraćaju zbog lošeg puta koji niko neće da sanira.“

Nema mogućnosti da se proizvodi na veliko

Da ipak ima i onih što bi u svoj zavičaj nešto uložili prije povratka, svjedoči i ovdašnji primjer Mirsada Ademovića. „Otišao sam 1991. u Njemačku, iz Njemačke otišao 1992. u Irsku, gdje sam radio, studirao i ostao da živim sa porodicom“, kaže ovaj Srebreničanin.

Sad je u Dablinu uspješan biznismen i želi pomoći svome kraju, priča za Deutsche Welle u telefonskom razgovoru. „Želim da pomognem ljudima koji su bili hrabri i vratili se da žive u Srebrenici. Pokušao sam njihove proizvode da izvozim. Međutim, oni nemaju tih mogućnosti, nemaju sjemena, nemaju mehanizacije, nemaju čime i na koji način da proizvode velike količine“.

Očekujem prinos od oko 100 tona luka

Odlučio je početi vlastitim primjerom, zasadima luka i krompira. „Obezbijedio sam izvoz na strano tržište za oko 60 procenata proizvoda, a onih 40 preostalih, kako se to kaže, samo po sebi dođe“, kaže Ademović i dodaje da „ako Bog da ovo uspije ove godine, onda sljedeće godine nadam se da se možemo proširiti.“

Mirsadova investicija nekima je izvor egzistencije. Admir Bećirević i nekolicina drugih iz susjednog sela svakodnevno pješače da bi ovdje zaradili nadnicu okopavajući luk. „Nema posla, slabo je skroz i zahvaljujući njemu ovdje se može zaraditi neki dinar“, kaže Bećirević.

Povratak pod strahom od sistema vlasti

Mirsad Ademović o povratku razmišlja, ali sa rezervom, jer dosad, za ovo što radi, nije naišao na razumijevanje, a ni podršku vlasti. „Želio bih da se vratim sutra, da radim, jer je najlakše raditi u svom području, u svojoj opštini, sa svojim narodom. Ali me plaši, zaista me plaši sistem koji koči sam rad i proizvodnju, ali i povratak.“

Možda bi u razvoj Srebrenice i drugih mjesta diljem BiH svoj novac uložili još mnogi „Mirsadi“ kada bi im lokalne i entitetske vlasti pružile barem minimum istinske podrške i kada im raznorazni mešetari ne bi tražili procenat da „završe im posao“.

Autor: Marinko Sekulić

Odg. urednica: Marina Martinović