Maču Pikču - vijek od otkrića

Postojanje grada moguće je dokazati i na nekim kartama iz 19. vijeka. Ipak, zasluga je Amerikanca Hajrama Bingama (Hiram Bingham) što je prepoznao značaj ruina kojima se divio. Zahvaljujući njegovom entuzijazmu pošlo mu je za rukom da dobije podršku Univerziteta Jejl, Društva Nacionalna geografija i peruanske vlade. To mu je omogućilo naučna istraživanja na licu mjesta. I tako je svjetska javnost prvi put saznala o tajnama i čudima Maču Pikču. 1913. pojavio se prvi izvještaj u časopisu Nacionalna geografija. Od tada je samo raslo interesovanje za to mjesto među naučnicima, i posebno turistima.

Tajne svetog grada

Zašto su ruine okružene tajnovitom aurom? Karoline Noak, profesorka za staroamerikanistiku na Bonskom univerzitetu objašnjava da je ta „tajnovitost u stvari zapadnjačka kreacija koja ima veze sa otkrićem. Za stanovnike nema nikakve tajne”, kaže Noak.

Istraživači su prije svega oduševljeni terasama, arhitektonskim remek-djelom, koje su – baš kao i sve terase u Andima – prelijepo djelo graditelja. Terase su uz pomoć jednog hidrauličnog sistema omogućile poljoprivredu i prehranu ljudi.

Ipak mnogo toga još uvijek je nepoznato. To je mit, kaže Noak. „Tačno je da ima mnogo otvorenih pitanja, ali ona će ostati bez odgovora, zbog malobrojnih arheoloških i pisanih izvora.“

Sagrađen sredinom 15. veka

Deveti vladar Inka, Pačakuti, u starosti se nastanio u Maču Pikču. Povukao se u sveti grad zajedno sa rođacima, prijateljima i poslugom. Naredio je izgradnju ceremonijalnih mjesta i smještaja za sve stanovnike. Ne zna se tačno kada su napustili to mjesto, ali se zna da su neki članovi porodice tamo ostali da žive. U stvarnosti grad nikada nije bio napušten ili zaboravljen, kao što se to dugo mislilo. Lokalno stanovništvo je tamo i dalje živjelo. “Terasasti sistem bio je i dalje korišćen”, kaže Noak.

Noak dodaje da je Maču Pikču u dobrom stanju, iako je bilo određenih problema zbog masovnog turizma. 40-ih godina prošlog vijeka, s porastom broja turista, peruanska vlada je započela gradnju kuća sa visokim zidovima i slamnenim krovovima. “Veliki dio grada je ponovo rekostruisan”, kaže Noak.

Danas Maču Pikču ima različito značenje za Peruance. “S jedne strane, grad je za državu nacionalni simbol, posebno od 40-ih godina”, objašnjava Noak. “To važi i za lokalno stanovništvo i određene društvene klase u Kusku, pri čemu je grad za njih prije svega simbol sjećanja na prošlost, materijalističko sjećanje u formi arhitektonskih građevina.

Nasuprot tome, mi na Zapadu još uvijek govorimo o “otkriću”, kaže Noak. A pri tom je riječ samo o susretu sa ruinama jednog grada. “Možda je susret 20. vijeka”, najpreciznija formulacija”, zaključuje Noak.

Autori: M. Santasesilija / I. Ivanović

Odg. urednik: Svetozar Savić