Madjarska 1956

Uslijedila je osvetnička akcija Moskve i njenog poslušnika János Kádára, ustanici su osudjeni kao «izdajnici». Kako su gubitnici istorije doživjeli 1956. i njene posljedice? Institut za istraživanje u Madjarskoj vodio je razgovore sa djecom ustanika, koji su objavljeni u knjizi.

U jesen 1956. svijetu je punih 13 dana zastajao dah. Mali Madjari suprotstavljaju se velikom bratu u Moskvi. Mladi sa Molotow-koktelima idu na ruske tenkove. Ustanak će biti brzo ugušen. Kádár režim započinje osvetničku akciju u kojoj je izvršeno više od 200 smrtnih kazni, 13 000 ustanika je uhapšeno. Desetine hiljada šikanirano od strane policije. Kako je poraz ustanka djelovao na njihove porodice? To je željela saznati Zsuzsanna Körösi iz «Instituta 1956. «u Budimpešti. Ispitala je 50 lica , koja su tada bila djeca. Kakve su njihove uspomene? Zsuzsanna Körösi:

« Oni su vidjeli tenkove, sjećaju se da su 23. oktobra bili ispred parlamenta. Ili, da se samo klima promijenila: otac je manje bilo kod kuće, imali su više posjeta, vidjeli su oružje. U sjećanju igra ulogu i to na koji način su razmišljanja oca ili revolucije bila dalje njegovana».

Djeca pričaju o tome kako su očevi bili u zatvorima. Ili o posljednjem susretu sa ocem prije njegovog pogubljenja.Pričaju o borbi za preživljavanje majki. Sjećaju se priča o idealiziranom ocu.Tu su i priče o osvetničkim akcijama režima Janoša Kadara. Svaka treća žena jednog pobunjenika bila je otpuštena s posla. Članovi porodice ne dobijaju nikakve penzije. Bez ikakvih šansi za budućnost. Zsuzsanna Körösi:

« Onaj ko je 1957.ili 1958. želio dalje studirati nije mu bilo omogućeno. I na radnom mjestu je bilo šikaniranja. Neko ode u fabriku, dobije posao, a već popodne partijski sekretar mu kaže- ne može. A, ako je radio dobijao je manju plaću».

Za mnoge porodice 1956. godina znači socijalni pad, poniženje, obeshrabrenje. Uz to su je Kadar- propaganda očeve proglasila» izdajnicima», borbu za slobodu kao « kontrarevoluciju». Djeca su odrastala u teškim uvjetima. Kako su to sve mogla prevladati?

« Ako su majke bile dovoljno senzibilne i osjetljive, mogao se razumom prevladati gubitak. One nisu osudjivale svoje muževe. Tada su i djeca mogla lakše živjeti sa traumom. Mogli su reći- moj otac je heroj. Nije tačno kako se govori, da je on izdajnik! Jedan ispitanik nam je rekao: Ja dijelim sve na dobro i zlo. Dobri ljudi sjede u zatvorima, loši su napolju. Ali oni, koji su vjerovali da je 1956. izvršena kontrarevolucija, da su njihovi očevi izdajnici i zločinci, njima je do danas teško. Jer svako se želi ugledati na svog oca».

Mnogi se ne žele podsjećati na rane iz prošlosti. Neki su tek kasno doznali gdje su im sahranjeni očevi. « Prevladati takve traume je veoma teško. Ali jedno je sigurno - pomaže ako se govori o tome i ako se iznose sjećanja»

Sve razgovore je Zsuzsanna Körösi sažela i objavila u knjizi , koja je prevedena i na njemački jezik pod naslovom: « Živjeti s tajnom- sudbina djece osudjenih 1956. godine"