„Majn kampf“ ne smije da bude mit

Dojčlandfunk: „Majn Kampf“ je do 1945. štampan u 12 miliona primjeraka, a nakon rata više nije smio da bude štampan. Ko je želeo da pročita knjigu, mogao je da pronađe u antikvarnicama, inostranstvu ili, u novije doba, na internetu. Od početka ove godine istekla su autorska prava i „Majn kampf“ ponovo smije da se štampa. Šta to znači za društvo?

Tomas Kriger: Pretpostavljam ništa posebno jer je tekst ionako dostupan na internetu. Dakle, svi koji žele da ga čitaju mogu to da urade sa par klikova na mreži. Drugo, još ima mnogo starih izdanja knjige na tavanima građanki i građana u ovoj zemlji, najčešće su knjige tamo zaboravljene, ponekad svjesno sakrivene. I treće, ne mogu da zamislim da će neka veća izdavačka kuća koja se bavi stručnim knjigama u skorije vrijeme uvrstiti „Majn kampf“ u svoj program. Zato mislim da u skorije vrijeme neće biti štampanog izdanja, ali čak i ako ga bude, sa tim se javno treba suočiti.

Nije li Majn kampf ranije trebalo da bude odobren za štampu? Jer uvijek važi moto da je najzanimljivije ono što je zabranjeno.

Tačno, i Volf Birman (kantautor i disident iz Istočne Njemačke, prim. red. DW) je pjevao o tome. Problem je što je tokom decenija ova knjiga bila tabu i oko nje je nikao mit koji ta knjiga naravno ne zaslužuje. Ali zabrana, mit i tabu su upravo činili knjigu problematičnom zbog čega je ta stvar jednostavno odlagana decenijama i sa njom se niko nije suočio. S druge strane posebno u pedagoškoj diskusiji postoji kritika – koju ja dijelim – da je razračunavanje s nacionalsocijalizmom previše svedeno na ličnost Hitlera.

Mislite li da je „Majn kampf“ 70 godina kasnije i dalje knjiga koja može da „zavede“ ljude ili je izgubila na atraktivnosti?

Ta knjiga je izrazito kontekstualizovana u okviru jednog razdoblja. Hitler piše pod utiskom onog što je doživio u Prvom svjetskom ratu. Ta istorijska opna udaljava napisano od današnjih čitalaca. Zato mislim da je relativno neosnovan strah da čitanjem knjige može da se oživi zli duh Hitlera i nacionalsocijalizma. S druge strane, mi trenutno doživljavamo društvene lomove u kojima populistički i čak desno-ekstremistički stavovi dobijaju sve jaču podršku. Zato ovo ne bi trebalo uzeti zdravo za gotovo već tražiti javnu debatu, prekinuti žmurke oko ovog tabua. Mislim da smo danas, 70 godina nakon Hitlera, u stanju da se suvereno suočimo s istorijom, pri čemu ne smijemo da izgubimo prosvjetiteljsku nit.

Ali to znači da mi 70 godina kasnije i dalje treba da se bavimo jednom loše napisanom, demagoškom i ubilačkom knjigom kojom su udareni temelji onoga što je kasnije brutalno sprovedeno u nacizmu.

Da, moramo, i mislim da se to već radi u mnogo škola. Mislim da su nacionalsocijalizam i Hitlerova politika uglavnom odgovarajuće prikazani u nastavi istorije. Tu je osvijetljen čitav sistem i način na koji je on nastao i ne pripisuje se sve ličnosti Hitlera. To je važno jer Hitler nije bio sam. Bio je to čitav sistem koji se ispoljio u rasnoj politici i holokaustu. To je bilo i ostalo važan dio nastavnog materijala.

Ali Vi upravo imate personifikaciju kada raspravljate o „Majn kampfu“ koji je neka vrsta koncentrata Hitlerove teorije. Mnogi kažu da ne možete dobro objasniti istorijske pojave suočavanjem s jednom lošom knjigom.

Upravo je to bila argumentacija nas u Saveznoj centrali za političko obrazovanje. Intenzivno smo se bavili činjenicom da prava za „Majn kampf“ postaju slobodna i pitali kako da na to reagujemo. Došli smo do zaključka da preko Instituta za istoriju izdamo istorijsko-kritično izdanje s komentarima koje će doći makar do arhiva i biblioteka koje se bave tematikom. Važno je da profesionalci, multiplikatori, imaju pristup komentarisanom izdanju (izlazi 8. januara na 1.950 strana u malom tiražu, prim. red. DW).

Kako doprijeti do onih kojima su lik i djelo Adolfa Hitlera bliski i koji bi možda iz ovog suludo napisanog djela mogli da usvoje neke teze?

Ne smijemo se skrivati već moramo javno da diskutujemo. Moramo se baviti istorijom kroz školsku nastavu, medije, filmove – vjerujem da nam i dalje treba aktivno sjećanje. To nije tema koje se može obraditi i onda odložiti već se sa njom treba direktno suočavati, voditi kontroverzna debata, sudariti sa svim tim mitovima i tabuima i pri tome ne izbjegavati ni ličnost Hitlera. Tamo gdje ima smisla, izvori moraju biti dostupni. Ništa ne vrijedi nastaviti skrivanje i reći, na primjer, ko štampa knjigu biće optužen za potpirivanje mržnje. To bi bilo pretjerano. Autorska prava su relativno jako zaštićena, ali postoje dobri razlozi da istorijski materijali postanu dostupni nakon 70 godina.