Makedonsko tursko srce

„’Naše srce kuca za Erdogana, a Erdoganovo srce kuca za nas’, nedavno je to rekao makedonski predsjednik Đorđe Ivanov. U nedavnim protestima građana u Turskoj prste su umiješale snage iz inostranstva i stoga je Erdoganova reakcija bila u potpunosti opravdana“, rekao je još Ivanov, prenosi švajcarski Noje ciriher cajtung (NZZ). „Brzinom svjetlosti su turske agencije prenijele vijest o solidarnosti koja dolazi iz Evrope. Međutim, ova podrška na prvi pogled zvuči čudno. Na kraju nemaju li balkanski hrišćanski narodi poteškoće u odnosu sa potomcima Osmanlija. Ne lete li onda zbog toga tako lako makodanska srca ka Ankari i šefu tamošnje vlade?

Zajednički susjed i protivnik - Grčka

U Makedoniji je u stvari već odavno iz mode izašao omiljeni balkanski termin ‚turski jaram’ koji se odnosi na 500-godišnju vladavinu Osmanlijskog carstva. A Skopje traži tursku podršku, gdje god da se radi na obnovi spomenika iz doba Osmanlija. Tako su na Zapadu zemlje u Kodžiku obnovili kuću u kojoj je nekada živio predak oca moderne Turske Mustafe Kemala Ataturka. Naime, on je u 15. vijeku u Kodžiku radio kao stražar na mostu. Ataturkov otac, koji je tu rođen, odatle se seli za Solun gdje je 1881. rođen Mustafa Kemal Ataturk. Ataturk je u domovini svojih predaka u Bitoli završio vojnu školu. U gradskom muzeju mu je posvećena jedna sala koju su 1998. svečano otvorili tadašnji predsjednici dviju zemalja.

Ali, malo je zapravo istorijskih, a više aktuelnih razloga za simpatije ove male balkanske zemlje i velike Turske. Ono što Istanbul i Skoplje zaista povezuje jeste zajednički susjed i protivnik – Grčka. Izuzetno napeti odnosi između Ankare i Atine, ogledaju se i u Makedoniji u vezi sa 20-godišnjim sporom oko politički korektnog imena. A jedan jedini pozitivan rezultat ovog trojnog odnosa jeste obnavljanje osmanlijskih spomenika u Makedoniji“, zaključuje se u komentaru lista Noje ciriher cajtung.

„Grci su odlični u iznalaženju izgovora“

Frankfurter algemajne cajtung (FAZ) donosi intervju sa makedonskim ministrom spoljnih poslova Nikolom Poposkim koji upravo Grčku krivi za to što Makedonija ne napreduje ka članstvu u Natou i Evropskoj uniji. U intervjuu pod naslovom „Makedonija je pokazala mnogo felksibilnosti“, Nikola Poposki kaže: „Mi smo pokazali dramatično mnogo fleksibilnosti. U Ujedinjenim nacijama se zovemo ‚Bivša jugoslovenska republika Makedonija’, našta nijedan Makedonac nije ponosan. To ukazivanje na bivšu Jugoslaviju za nas nije prijatno sjećanje. Mi smo promijenili ustav, zastavu, dali garancije da nemamo teritorijalnih pretenzija, što se naravno samo po sebi podrazumijeva i uprkos svemu Grčka i dalje blokira naš pristup Natou i EU“, kaže Poposki i dodaje da je bio prijedlog da se zemlja zove Republika Makedonija-Skopje, koji su htjeli da ponude građanima na referendumu, ali Grci su i to odbili.

Na konstataciju novinara FAZa da vlada u Skoplju čini stvari koje i nisu od pomoći, odnosno da je aerodromu dat naziv Aleksandar Veliki i da se u gradu podižu helenske građevine i statue te da to odaje utisak kako se prisvaja grčko kulturno nasljeđe, Poposki kaže: „Međunarodni sud se po tom pitanju iscrpno izjasnio i zaključio da to sa našim pristupanjem međunarodnim organizacijama nema nikakve veze. A drugo, Grčka je nas već bila blokirala i dok se aerodrom zvao drugačije i dok nije bilo nikakvih statua. Grci su odlični u iznalaženju izgovora kako bi blokirali naš pristup EU i NATO. Možda će to jednog dana biti i boja moje kravate“, zaključuju ministar inostranih poslova Makedonije.

„Posljednja šansa“

Njemačka štampa piše i o kampanji Centra Simon Vizental o potrazi za preostalim nacističkim zločincima. „Bez ukusa, bez poštovanja i bezočno, tako istoričar njemačko-jevrejskog porijekla Mihael Volfzon vidi kampanju Centra Simon Vizental. Kampanju (‚Posljednja šansa’) sa plakatima i raspisanim nagradama za hvatanjem posljednjih preživjelih nacističkih zločinaca može neko smatrati upitnom, ali gadnom? Za neke je pak nezgodno, neprijatno i mučno da je toliko mnogo nacističkih zločinaca ostalo nekažnjeno. Za druge je to nepodnošljivo. I prema kome bi mi sada morali imati više obzira? Prema onima kojima je užasno mučno kada se podsjeća na krivicu njihovih djedova, ili prema onima koji imaju saželjanje prema 90-godišnjim zločincima. Ili želimo da saosjećamo s onima čiji su djedovi otjerani u koncentracione logore?“, pita se Frankfurter rundšau.

Priredio: Svetozar Savić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić