1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Makronov "treći put"

24. juli 2017

Prema najnovijoj anketi instituta za istraživanje javnog mnjenja IFOP, koje je prenio francuski nedjeljnik Žurnal de dimanš, samo 54 odsto Francuza je zadovoljno radom svog predsjednika Emanuela Makrona.

https://p.dw.com/p/2h3v8
Foto: picture-alliance/AP Photo/C. Archambault

Rezultat ankete za Makrona znači pad za deset odsto u odnosu na prošli mjesec; lošije je prošao samo Žak Širak između maja i jula 1995. Za to ima mnogo mogućih razloga, ali najvažniji se tiču Makronovih budžetskih i ekonomskih planova. Tokom protekle dvije nedjelje je zbog smanjivanja budžeta za odbranu došlo do teških razmirica vlade i armijskog vodstva – zbog čega je šef francuskog generalštaba Pjer de Vilije podnio ostavku. Vlada premijera Eduara Filipa namjerava da ove godine uštedi 4,5 milijarde eura kako bi ispunila kriterijume EU o budžetskom deficitu. No, građani Francuske su najviše zabrinuti zbog planirane reforme radnog prava.

Unutrašnja politika - bez sjaja

Makron je dosad bio koncentrisan na spoljnopolitičke akcije. Primio je predsjednike SAD Donalda Trampa i Rusije Vladimira Putina. Njegovi sljedeći gosti su pjevač Bono kao predstavnik jedne organizacije za razvoj, i pjevačica Rijana kao ambasadorka organizacije Globalno partnerstvo za obrazovanje. Makron želi da posreduje i u libijskom građanskom ratu – u utorak, 25. jula, u Jelisejskoj palati se očekuju premijer međunarodno priznate prelazne vlade Fajis al Saradž, kao i njegov protivnik, vođa armije Kalifa Haftar.

No, u očima građana, Makron ne sija tako blistavo kako se predstavlja na spoljnopolitičkom planu. Njegova popularnost je poljuljana čim je najavio da namjerava da smanji porez za preduzeća i na kapital te da će raditi na izmjenama radnog prava koje su na štetu radnika, na primjer, da će radnici biti slabije zaštićeni od mogućnosti dobijanja otkaza. Glavna promjena koju želi da uvede jeste da omogući preduzećima da individualno odlučuju o dužini radnog vremena, visini plata ili plaćanju prekovremenog rada. Do sada su te stvari bile regulisane jedinstveno za svaku branšu. Za predsjednika je to mogućnost da firme optimiraju svoj rad fleksibilnije i u zavisnosti od konkretne potražnje. Za sindikate je to mogućnost da poslodavci produže radno vrijeme, smanje plate i podriju standarde koji su važili za sve podjednako u čitavoj državi. Posebno loš odjek je imala Makronova najava da će nove odredbe, ako bude trebalo, uvoditi - dekretima.

"Nema alternative"

Te mjere su dio neoliberalne ekonomske politike sračunate na smanjivanje socijalnih izdataka i sprovođenje "reformi" uglavnom preko leđa zaposlenih, te poreske politike u korist gornjih, bogatih slojeva. Ima analitičara koji u tome vide nastavak "post-političke" ideologije Margaret Tačer koja je svojevremeno kao britanska premijerka proklamovala načelo TINA (There is no Alternative) – nema alternative neoliberalnoj globalizaciji. Kasniji britanski premijer Toni Bler je podjelu na ljevicu i desnicu proglasio prevaziđenom, propovjedajući "radikalan centrizam" kao novi politički model sa načelom: "svi smo mi dio srednjeg sloja". Taj "treći put" je u Njemačkoj prihvatio Gerhard Šreder svojim "novim centrom", a prihvatile su ga i druge zapadne socijaldemokrate koje se otada definišu kao "lijevi centar". Tako je u Evropi stvoren "centristički konsenzus" koji je brisanjem granica između lijevog i desnog oduzeo građanima mogućnost da biraju između različitih političkih projekata, konsenzus čiji je tipični predstavnik – novi predsjednik Francuske.

Nedostatak alternativa je izvor mnogih problema koji se danas javljaju u zapadnim društvima, kao što su diskreditovanje demokratskih institucija, sve manja izlaznost na izborima i sve veći uspjeh desničarskih stranaka. Te stranke se danas prezentiraju kao snaga koja želi da vrati u ruke naroda vlast koju je uzurpirala elita, i uspjele su da se u mnogim zemljama trajno etabliraju kao jedina "prava" alternativa. S druge strane, definitivno pozicioniranje socijaldemokratije u politički centar nanijelo joj je veliku štetu – i ona se gotovo svuda u Evropi nalazi u krizi. Emanuel Makron je kao nestranački političar (samo je od 2006. do 2009. bio član Socijalističke partije) sa svojim – donedavno nepoznatim – pokretom "Naprijed!" (En Marche!) stvorio političku platformu koja se zapravo uklapa u takvu "devijaciju" socijaldemokratije – u kakvu nije skliznula francuska Socijalistička partija čiji predsjednički kandidat i Makronov takmac je bio Benoa Amon. No, ta platforma sada ozbiljno narušava Makronovu popularnost.