Malo empatije, molim!

„Prava njemačka hemija" – za pojedine Poljake to zvuči gotovo jezivo. Ipak, kratko nakon pada Berlinskog zida 1989. godine to je postao garant za uspješnu prodaju. Jer svaka domaćica u zemlji se kune: jedina prava sredstva za pranje i čišćenje su ona koja su proizvedena u Njemačkoj i za njemačko tržište. Dakle, boljeg kvaliteta. Ista marka „Made in Poland" nije dobra: „Persil" nije isti kao „Persil", „Omo" nije isti kao „Omo",

I tako „prava njemačka hemija" - popularni natpis na policama ne samo u prodavnicama duž poljske granice sa Njemačkom, već i u unutrašnjosti zemlje, pa tako i u mom rodnom gradu Varšavi – nije nestala. Uvijek iznova moja majka bi prolazila duž pola grada kako bi za duplo više novca kupila pakovanja deterdženata od nekoliko kila.

I danas kao odrastao čovjek, dok živim šest stotina kilometara dalje od svoje majke i moram sam da se brinem o pranju veša, ona je na to veoma ponosna. I dan danas kaže: „Dala sam sve od sebe da niko iz kuće ne izlazi kao posljednji jadnik sa loše opranom odjećom."

„Evropljani druge klase"

Mnogi stanovnici srednje Evrope čvrsto su uvjereni da su vječno „Evropljani drugog reda", čemu doprinosi i insceniranje prve posjete stranoj zemlji novog poljskog premijera Mateuša Moravjeckog. Put ga je vodio upravo u Budimpeštu.

Tamo je izgovorio velike riječi. Sa naslovom "Poljska nije propala, sve dok mi živimo”, citat iz poljske nacionalne himne, Viktor Orban je na Facebook postavio video snimak povodom te posjete. Tu govori o tome kako srednja Evropa danas sjajno funkcioniše. U vrijeme pristupa tih zemalja EU (2004.) niko nije vjerovao da će za njih danas moći da se kaže da su „motor Evropske unije”.

Tim tonom izvještavaju mediji bliski stranci „Pravo i pravda". Tih dana i uticajna Gazeta Polska objavljuje komentar: "Države takozvane stare EU ne razumiju probleme i interese srednje i istočne Evrope. ...Zato Poljska mora da stvori savez prijateljskih zemalja, koji će biti u stanju da naglasi te probleme i interese.”

Povrijeđeni osjećaji i nedostatak razumijevanja

Povrijeđeni osjećaji su otporni na argumente. Zato je nevažno što se Orban pojavljuje kao pragmatičar, čiji se stavovi, iz poljskog ugla, u mnogim strateškim oblastima kose sa interesima Varšave. Politička opozicija koja je protiv Moravjeckog i njemu bliski mediji o tome mogu još mnogo da izvještavaju – uvjeriće samo one koji su već uvjereni.

Povrijeđeni osjećaji kao što je poznato mogu da se sretnu sa empatijom. U međuljudskom odnosu ima ljekovito dejstvo. A slično je i sa kolektivnim osjećanjima. Gazeta Polska jasno navodi za čim se čezne: ljudi se osjećaju neshvaćeno i žele da se čuje za njihove potrebe.

Evropa se danas rado oprobava sa politikom sjećanja. To je veoma časno, posebno zato što većina žrtava iz Drugog svjetskog rata i vremena kolonijalzma više ne živi. Međutim, to što nam je sad potrebno je njegovanje veza.

Jer EU je neka vrsta veze, sa ugovorima, koji su okvir za zajednički život, ali prije svega veza sa osjećajima stanovnika kontinenta, koji vjeruju da između njih postoji emocionalna i svjetonazorna povezanost.

Pogrešne i prave riječi

Da li „Henkel" ili „Unilever" zaista svjesno na srednjoevropsko tržište šalju prozvode slabijeg kvaliteta, ostaje otvoreno. Moguće da tako nešto ne može da se dokaže. Kao ni EU-politika Berlina ili Pariza koje ide na štetu srednje Evrope.

U jednoj sretnoj vezi se međutim ne radi toliko o tome ko je u pravu. Ljudi artikulišu svoje potrebe, sluša se šta druga strana ima da kaže i nastoji se da želje svih budu ispunjenje.

Da li je naivno očekivati da koncerni i vlade slijede taj obrazac i pokažu empatiju ovde i sada? Da se suoče sa kolektivnim povredama? Čak i ako zapravo nije bilo loših namjera, a ipak se takav utisak stekao?

U mnogim evropskim medijima i političkim govorima u međuvremenu na hiljade riječi odlazi na izvještavanje o jačanju desnice u Poljskoj i drugdje. Iskreno govoreći, zaista sam sit toga: kukanje, držanje lekcija, negodovanje, polarizacija i na kraju širenje neprijateljstava.

Empatijske riječi mogu da izliječe osjećaje. Ali kada se pogrešne riječi izgovore u pogrešno vrijeme, veze pucaju. Od onih koji su se voljeli, nastaju neprijatelji i onda više nema riječi koja nešto može da promijeni.

Stanislav Štrasburger je rođen u Varšavi. Pisac je i kulturni menadžer. Objavio je knjige: "Opsjednutost. Liban" i "Trgovci istorijom". Živi u Berlinu, Varšavi i raznim mediteranskim gradovima. Član je savjeta društva "Humanismo solidario".