Manifest društva solidarnosti

Filip Pozo di Borgi izgleda prilično svježe, iako iza sebe ima dug let iz Maroka za Keln. On čak kaže da se osjeća dobro, kao i uvijek. Međutim, svako ko je pročitao knjigu „Najbolji prijatelji“, vrlo dobro zna da temperature ispod nule, za tetraplegičare znači pakao. Dovoljno je samo da padne kiša, pa da imaju užasne bolove. Abdel Selu, njegovatelj iz Alžira gura teško hendikepiranog Filipa do mjesta gde ga intervjuišemo. Obojica su se pojavili na festivalu književnosti u Kelnu „Lit Kolonj“.

Deset godina bili su nerazdvojni. Među njima se primjećuje nešto poput nježne rutine. U trenucima kada bivši njegovatelj pri ruci ima slamčicu, kako bi je dao Filipu da može da pije, gestovi poput tog jednostavno se urežu u pamćenje ljudi. Oni jasno pokazuju koliko je neko zavistan kada je hendikepiran od vrata na dole.

Život u luksuznom zatvoru

Filip (61) je poreklom aristokrata. U svojoj autobiografiji koja je u Francuskoj, objavljena još 2001. godine, pod naslovom „Drugi uzdah“ (Le second souffle), on detaljno opisuje svoje porijeklo. Potiče iz francuske plemićke porodice, živio je po zamkovima i kao menadžer imperije šampanjca, živio na visokoj nozi, u pravom džet-setu. Sve dok se nije teško povrijedio 1993. godine, prilikom skoka s padobranom.

Sa 42 godine, za njega počinje drugi život, vezan za kolica. On zaista ne mora da se brine o novcu, kao što to nikada nije ni morao. Ali to je sada zaista ono jedino što podsjeća na njegov prethodni život. Posljednjih 18 godina bile su na više načina veoma teške. Tri godine poslije nesreće, od raka umire njegova žena Beatris. Udarci koji su ga naveli da razmišlja o životu. Dijagnoza je mračna.

Egoistički sistem

„Naše društvo se nalazi u krizi. Ljudi su nesigurni, jer ne znaju kakva će im biti budućnost. Finansijska kriza samo je dodatno ojačala taj osjećaj“, kaže Filip. Čovjek prosto osjeća kako bi rado gestovima pojačao neke svoje riječi. Međutim, njegove ruke bespomično leže na kolicima. Tim više se kreću njegove oči, iz jednog ugla u drugi. Skreće pogled ka Abdelu koji sjedi pokraj njega. Njegove poruke zvuče banalno: „Ljudima je potrebna ljubav bližnjih. Moraju više da se brinu jedni o drugima.“

On ne pravi nikakvu razliku između hendikepiranih i nehendikepiranih. „Svi ljudi su zavisni jedni od drugih. Nepokretni bi mogli da igraju ulogu čuvara. Oni podsjećaju da život nije beskonačan, jer mi nismo uvek lijepi, sportski, besmrtni. Sve smo ranjiviji, što smo stariji.“

Ako čovjek malo bolje pogleda, primijetiće sve više ljudi sa hendikepom. De Borgo smatra da se time može objasniti veliki uspjeh filma, u kojem je riječ o ljudima, koji su nevidljivi u društvu, a koji su istovremeni upućeni na pomoć okoline. On zna koliko je važna pomoć drugih. Bez njih on više ne može da živi.

Prijateljstvo na obostrano zadovoljstvo

I Abdelu Selu, kojeg u filmu glumi francuski glumac Omar Si, takođe je bila potrebna pomoć. Međutim, isprva nije napravio bog zna kakvu karijeru u društvu. Od prestupnika do negovatelja. On je tada imao 20-ak godina i nalazio se na dnu društvene lestvice. Sitni kriminalac koji tek što je izašao iz zatvora. Di Borgo mu je pomogao da postane bolji čovjek. „Ranije sam se bavio samo sobom. Egoista i beskrupulozan. Ukratko bio sam normalan.“

Prijateljstvo je promijenilo sve, priča Selu, u rijetkim trenucima kada je ozbiljan. Zapravo najviše voli da se šali. „U kuće, kao u ono u kojoj živi Pozo, ranije nisam ulazio kroz vrata, već kroz prozor.“ Ni u snu nije sanjao da će dobiti posao. Di Borgo kontrira: „Da sam Abdela zamolio da me ubije, on bi to uradio.“

U međuvremenu je 55 miliona ljudi u 60 zemalja vidjelo dirljivu ekranizaciju prijateljstva Abdela i Filipa. Potpuno neočekivano film „Najbolji prijatelji“ postaje najuspješniji francuski film svih vremena. Abdul Selu više ne živi u zloglasnom predgrađu Pariza. Postao je privatnik, gaji kokoške u Alžiru. Napisao je i jednu knjigu: „Ima ljudi, koji umiju da pišu divna pisma zahvalnosti. Za nekoga ko u svom životu, nije pročitao nijednu knjigu, 'Jednostavno prijatelji' predstavlja pismo zahvalnosti na 250 strana.“

Čovjek koji je u stanju da druge obraduje

I Filip je u međuvremenu napisao još jednu knjigu: „Prilično ranjiv, prilično jak“. Knjiga je manifest društva solidarnosti. On se angažuje za ljude koji se nalaze u sličnoj situaciji kao i on. Zaradu od filma namijenio je institucijama za paralizovane, u kojima su hendikepirani i njihovi njegovatelji zajedno pod istim krovom i danju i noću. On nije tužan čovjek, stalno to naglašava. Sreća za njega ima drugu definiciju. Uspjeh u poslu ne igra nikakvu ulogu. Više ne živi u Parizu, već u Maroku, sa svojom drugom ženom. Svakodnevno dobija mnoštvo elektronske pošte – ljudi od njega traže savjete. Postao je simbol čovjeka koji je u stanju druge da obraduje. Odgovara na svako pismo.

Autori: Sabine Elce / Jakov Leon

Odgovorna urednica: Zorica Ilić