Mirjana i Klaus Wittmann u potrazi za melodijom knjige
13. oktobar 2011Ne, kaže uz osmijeh Mirjana Wittman, baš se ne bi moglo reći da je dobrovoljno došla u Njemačku. Bilo je to 1956., tada je imala 18 godina i da se nju pitalo ona ne bi napuštala svoje prijatelje: „Mene su moji roditelji takoreći silom poveli. Ja sam se sve vrijeme nadala da to neće uspjeti, ali je uspjelo i ja sam se obrela u Njemačkoj vrlo jadna i vrlo nesrećna. Bila sam tek završila maturu i bilo mi je jako teško da se otrgnem od mog zavičaja.“
I od jezika – jer kada je došla u Njemačku ona jedva da je znala poneku riječ jezika te daleke i strane zemlje. Ali budući da je otac tu našao posao, Mirjana, rođena u Sarajevu, a odrasla u Beogradu, našla se u Heidelbergu, gdje je uskoro započela studij jezika.
Pronaći pravu kadencu
Pola stoljeća kasnije Mirjana Wittmann je zajedno sa svojim suprugom Klausom poznata i priznata prevoditeljica sa srpskog, hrvatskog i bosanskog jezika na njemački, a ove godine je prevodilački par dobitnik ugledne „Nagrade Paul Celan“ za prevođenje. U obrazloženju svoje odluke žiri je posebno istakao smisao prevoditelja „za prenošenje na njemački jezičke geste, ritma i zvuka originalnog teksta“ – što je za Mirjanu Wittmann u osnovi i najvažnija zadaća prevodioca: „Ja smatram da je jako važno da se ton ili talasi između autora i prevodioca podudaraju.“
Mirjana Wittmann naglašava da je u procesu prevođenja pojedine riječi lako naći – za kvalitetan prijevod je ključno pogoditi melodiju i atmosferu teksta. A tu je vrlo važna suradnja sa suprugom Klausom Wittmannom s kojim ona sve prijevode zajedno potpisuje: „Moja je uloga u cijelom poslu to da sam ja Nijemac i da je njemački moj materinji jezik. Njemački nije Mirjanin materinji jezik i ja brinem o tome da prijevod funkcionira u mom jeziku.“
Pri izboru tekstova je Mirjana Wittmann vrlo subjektivna – budući da u pravilu ona nakladnicima predlaže knjige za prevođenje, puno čita i za prijevod se odlučuje tek kada pronađe zajednički jezik s autorom: „Ja svaki, put prije nego što uopće odlučim da li ću da prevedem neku knjigu, probam rukom da ju prevedem, prve rečenice. Važno mi je da vidim da li jezik teče, da li je moguće transponirati ga u drugi jezik, da li je moguće naći ton.“
Rad u osami
U pravilu prevodioci rade samozatajno, daleko od očiju javnosti i blještavila literarne scene. Čak i u slučajevima velikog komercijalnog uspjeha neke knjige samo rijetko se u javnosti uz ime autora spominje I ime prevodioca. Utoliko više se Wittmannovi raduju ovoj sadašnjoj nagradi: “Čovek se raduje svakoj nagradi, pogotovo što radi unutar četiri zida, u usamljenosti, u izolovanosti. Pogotovo što taj posao, ma koliko da je lep i privlačan za nas, nije dobro plaćen.”
Posebna vrijednost nagrade Paul Celan, koju dodjeljuje Njemački književni fond (Deutscher Literaturfonds) za prevođenje, je i u tome što se za nju niti mogu prijaviti sami prevoditelji, niti ih mogu predložiti njihovi nakladnici – isključivo članovi žirija odlučuju o tome tko ulazi u uži izbor i tko će biti dobitnik. Nagrada je dotirana sa 15.000 eura, a Mirjana i Klaus Wittmann su je dobili za životno djelo, pri čemu je ipak posebno je istaknut njihov prijevod knjige „Pijavice“ Davida Albaharija (naslov na njemačkom: Die Ohrfeige). Nagrada će bračnom i prevodilačkom paru biti uručena u četvrtak (13.10.) na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Frankfurtu.
Autor: Zoran Arbutina
Odg. ur.: Azer Slanjankić