Mirjana Karanović i 'Rekvijem za gospođu J.' na Berlinalu

DW: Došli ste u Berlin predstaviti gospođu J. iz filma „Rekvijem za gospođu J.“, recite nam: tko je ona?

Mirjana Karanović: To je žena mojih godina koja je izgubila vjeru da joj u životu može biti bolje i koja smatra da njeno prisustvo donosi samo probleme onima koji žive s njom i koje ona voli i ona nekako želi da se skloni.

Je li depresija koja vlada oko Vaše junakinje i u koju je ona potonula problem i u društvu u kojemu Vi živite? Je li je susrećete i oko Vas?

Ja mislim da se veoma veliki broj ljudi tako osjeća, tako dezorijentisano... Mislim da su ljudi izgubili osjećanje sopstvene vrijednosti i da jako veliki broj ljudi zapravo živi tako što se bori ubjeđujući sebe da još uvijek ima razloga da se nešto izdrži, da se ide dalje i uglavnom su ti razlozi: imam djecu, moram da izdržim, postoje neki drugi ljudi koji na neki način zavise od tebe. I taj osjećaj je, mislim, blizak mnogim ljudima u mojoj zemlji. A ova gospođa je došla do kraja, nije još udarila u zid, ali je došla do kraja i tu je stala i odlučila da ode, da ne pravi problem nikome.

Kada čovjek gleda film, stalno je rastrzan između razumijevanja za Vašu junakinju i njezin očaj i iznerviranosti činjenicom da se ona ne može pokrenuti, da ne čini ništa da se izvuče iz stanja u kojemu se nalazi. Čovjek joj poželi reći: ma daj trgni se, učini to za svoju djecu kojoj trebaš. Kako je Vama bilo raditi na ovoj ulozi? Koliko ste mogli da razumijete Jelenu?

Pa da, to je ono što bih joj i ja rekla (smije se). Govoriš to i drugima i sebi, nemoj da toneš, probaj da isplivaš. I ja uvijek isplivam, ma koliko da sam se često nalazila u takvim situacijama u kojima bi čovjek najradije pustio sve i odustao, uvijek sam nalazila načina da isplivam na površinu. Ali bilo mi je teško da igram taj lik jer ono što sam do sada radila u svojoj karijeri uvijek su bili likovi koji su imali inicijativu, koji su pokretali akciju u sceni, ali ovoga puta ništa nije zavisilo od mene i reditelj mi je često govorio da se svedem na nulu, da nema ničega.

Ljudi u našem krajevima rado kukaju, ali o depresiji malo njih govori...

Ne, ne govori se. Još uvijek imamo tabu da je to neka psihička bolest i da nisi normalan ako patiš od depresije. Ali možda ipak manje nego ranije. Mislim da se danas ljudi ipak usuđuju da traže pomoć. Ali mislim i da zdravi ne vjeruju bolesnima, tako da to: ajde, trgni se, što sad, potrebno je samo malo da uložiš napora pa će sve biti kako treba, to je veoma često.

Napuštene tvorničke hale, propala poduzeća, državne institucije koje ne funkcioniraju – to je svijet u kojemu Jelena živi. Koliko se to poklapa sa Vašom slikom svijeta u kojemu Vi živite?

Znate, ja živim u Beogradu i kao i u svakom glavnom gradu u tim novim državama koje su nastale od Jugoslavije, u njemu ne možete baš da prepoznate probleme. U njega se najviše ulaže, da izgleda kako treba, da se nekako drži taj nivo, da ne izgleda loše i propalo, radi se puno na tom takozvanom imidžu glavnog grada, ali van Beograda stvari su potpuno drugačije. Ljudi su se prepustili i nadaju se da će preživjeti ukoliko se nesuprotstavljaju, ne opiru previše, znaš ono kad se nađeš u nekoj situaciji u kojoj puštaš da ti se stvari događaju i trudiš se da ne trošiš previše energije koja bi ti mogla trebati u budućnosti.

Ali upravo to je problem...

Naravno! Ali mislim da su ljudi izgubili vjeru u institucije, u sisteme. Kod nas – ali mislim da to nije samo kod nas, to je pomalo i trend u svijetu – da se mnogo vjera polaže u nekog spasitelja, u neku osobu koja oličava neku ideju, a ta ideja bi nas trebala spasiti. Tako da je ta osoba zapravo sve. Ne postoje institucije, ta osoba te institucije često negira ili ne poštuje i predstavlja se kao zaštitnik naroda. Tako se uspostavlja jedna emotivna veza u kojoj se zapravo to što ta osoba predstavlja na nekom ličnom planu usvaja kao neki mesija. Ima nešto religiozno u tome – očekuje se neko ko će činiti čuda.

Vi se osobno niste prepuštali, niste birali liniju manjeg otpora. Štoviše, javno ste se protivili službenoj politici Beograda, demonstrirali protiv nje, gradili mostove sa susjednim zemljama kada to nije bilo nimalo popularno – glumili ste u „Grbavici", surađivali s kosovskim filmašima, kopali po ranama ratnih zločina – i zbog svega toga bili izloženi napadima kao „izdajnica vlastitog naroda“. Koliko Vas je to pogađalo i koliko Vas to još pogađa?

Vrlo malo i vrlo kratko sam se osećala povrijeđenom zbog toga. Uvijek sam energiju i podršku tražila u ljudima koji su me podržavali. I ja uvijek znam da je tih ljudi dovoljno u mojoj zemlji da ja stvarno nemam nikakvog razloga da osjećam da radim nešto pogrešno. A drugo, ja sam podršku i snagu tražila prije svega u sebi. Ali pitate se koji put, pošto vas razni ljudi napadaju, jeli ja to stvarno nešto griješim, šta je to? I onda staneš i kažeš sebi: ajde, budi iskren. Znate, mi možemo da lažemo druge, ali sebe ne. Na kraju sam sjediš u sobi i pitaš se da li je to zapravo to što ti misliš, zašto ti to radiš? I važno je da čovek raščisti sa sobom što hoće u životu, šta je to za što se zalažeš, a ja sam tu uvijek imala jednu čistu situaciju. Uvijek sam mogla mirno da spavam. Moje mišljenje i moj osjećaj o onome što radim su mi najvažniji, puno važniji od reakcija drugih ljudi. To je moja sigurnost. Ja sam vaspitavana tako – da čovjek mora da vjeruje u sebe i da se bori za ono u što vjeruje. Neki put moraš mnogo toga da žrtvuješ, iako, naravno, ne želiš da ti se dogodi da moraš da žrtvuješ svoj život.

Je li Vas u nekom trenutku bilo strah?

Normalno da jeste, bila bih luda kada bih rekla da me nikada nije bilo strah, ali ja nikada nisam dozvolila da taj strah zapravo rukovodi mojim životom, onim što je meni u glavi. Kad znaš šta je tvoj svijet, onda je jako lako opredijeliti se.

Vi ste započeli svoju karijeru u zemlji koja je bila puno veća, na filmskom tržištu koje je bilo puno veće. Koliko danas još Zagreb, Sarajevo, Ljubljanu, Skopje doživljavate kao svoje gradove? Kako se osjećate kada igrate u njima?

Dosta se toga promijenilo. Ja sam sada svjesna da su to druge države, ali sam također svjesna da postoji puno sličnosti, da cio naš region ima puno dodirnih tačaka i u načinu života, i u problemima koje ljudi imaju, i u tim političkim i društvenim događanjima, mogli biste da poredite vijesti iz dnevnih novina i vidjeli biste da tu ima puno poklapanja.

...pa i Vašu gospođu Jelenu bismo lako mogli da nađemo i u Sarajevu i u Zagrebu...

Apsolutno! Ja duboko u sebi taj prostor doživljavam kao prostoru u kojemu sam rođena i u kojemu sam ipak živjela nekih 30 godina, što je prilično bitan dio mog života: odrastanje, sazrevanje... Tako da sam ja prihvatila te granice, pasoše, carinske kontrole. Ali kada idem u Zagreb, to je još uvek dio te moje lične domovine, mog prostora. Imam neku distancu prema tome što je to u sadašnjosti, a što to za mene znači. I to je samo moje, intimno, i nemam namjeru da to na bilo koji način na silu mijenjam.

Nećemo odati gledateljima je li gospođa Jelena našla snage da se trgne, ali ćemo Vas pitati je li Vi vjerujete da njezine kćeri u zemlji u kojoj ih čeka cijeli život mogu biti sretne i da mogu da se otrgnu iz depresije u kojoj su odrastale? Mislite li da Srbija ide u dobrom smjeru?

Budućnost mora doći, progres i promjene nitko ne može da zaustavi, to je nešto što ni jedan sistem ne može da zaustavi. Postoje neke države na kugli zemaljskoj koje pokušavaju izolacijom ili surovim kažnjavanjem da zaustave prodor uticaja iz drugih kultura, ali sve nezadrživo ide u tom smjeru da se svijet povezuje. Informacije postaju dostupne. Internet je puno učinio na osjećanju da nisi sam. Ja mislim da mnoge loše stvari proizvedu neke dobre, kao što i dobre mogu proizvesti loše, biti zloupotrebljene. Ja nikada ne vjerujem da nešto može da bude toliko loše da ne može proizvesti ništa dobro, u reakciji ljudi, u njihovom otporu. Ne postoji ništa što je samo dobro ili samo loše. Nikad ništa ne ide samo u jednom pravcu.