1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Mislili smo da će povratak teći lakše

Marinko Sekulić30. juni 2008

Priče o povratku u BiH počele su odmah po potpisivanju Dejtonskog sporazuma. Prvo su se počeli vraćati oni čije je prijeratno mjesto prebivališta ostalo ili pripalo pod vlast naroda kojem oni pripadaju. Poslije i drugi.

https://p.dw.com/p/ETTq
Povratak krenuo odmah nakon Daytona
Povratak krenuo odmah nakon DaytonaFoto: AP

Počeli su se vraćati i ljudi iz dijaspore. Ali uglavnom je svako išao u svoj entitet. Tek nakon gotovo godinu dana od prestanka rata počeli su prvi pokušaji stvarnog povratka. Nije bilo nimalo lako, bilo je raznih otpora sa svih strana i svim sredstvima, čak oružjem i silom. Od prvog dana na čelu povratničkih kolona u sjeveroistočnu Bosnu, Semberiju i Posavinu bio je Fadil Banjanović, zvani Bracika.

Mnogi od povratka izvukli profit na štetu drugoga

Početne godine povratka obilježene su mnogim teškoćama, otporima pa i eksperimentima. Mnogo novca i druge materijalne pomoći namijenjene povratku neodoljivo su privlačile mnoge koji su tu vidjeli priliku za lični profit. Nagomilani problemi prijetili su da uguše proces povratka. Tada smo zabilježili ove riječi Fadila Banjanovića: „Nema više pilot projekata, nema više otvorenih gradova, nema više deklaracija, nema više hiljadu nekih institucija koje implementiraju pa svi džipove, sekretarice, prevodioce, mobitele, radio veze, pancir odijela, serumi za guje,... tražimo da ta sredstva direktno idu tamo, u naselja gdje se ljudi vraćaju.“

Prve godine povratka najteže
Prve godine povratka najtežeFoto: picture-alliance/dpa

Uprkos svim preprekama proces povratka je išao dalje. Tako i Fadil Banjanović, koji je izrastao u povratnički primjer, jer pomaže u vraćanju na svoja imanja svim Bošnjacima, Hrvatima, Romima, Srbima. Pomaže Bracika i svim drugima koji su to htjeli i tražili od njega ili od službi i institucija koje je imao iza sebe.

Ponosan što se vratio na svoje

Bilježimo i prve početke povratka u varošicu Kozluk, koju su za vrijeme rata naselili Srbi iz 25 drugih opština. Povratak u svoje rodno mjesto predvodio je, a ko drugi, doli Bracika. Tada je u naš mikrofon rekao i ovo: „Poslije deset godina smo u Kozluku. Mi smo spremni da i ovim ljudima pomognemo da nađu svoj krov, da nađu svoj plac, svoj put. Jednom riječju, ja smatram da ćemo mi uspostaviti dobre kontakte i dobru saradnju sa svim građanima unutar Kozluka.“

Danas o svojoj ulozi u procesu povratka Banjanović kaže: „Ja sam prvo sretan čovjek što sam imao priliku da budem dio tima, dio kolone koja je išla svojim kućama.“

Fadil Banjanović sada kao ponovni predsjednik Mjesne zajednice Kozluk i Poslanik u Vijeću naroda RS naglašava da je sretan čovjek, zbog toga što se vratio na svoje i „što moja djeca pohađaju školu u koju sam i ja išao, što moja majka ide u džamiju gdje smo i nekad išli, što i građani srpske nacionalnosti imaju crkvu, što imamo fabriku mineralne vode gdje svi pomalo radimo. Zatim, zadrugu i druga naša bogatstva kojima se trebamo ponositi“, ističe Banjanović.

Ratne rane još uvijek bole

Povratak u Kozluk je već ispričana priča. Sad rješavamo druge probleme, dodaje i Bracikin zamjenik Pero Radić. „Svi ljudi koji su prije rata živjeli u Kozluku su se vratili, popravili svoje kuće, zaposjeli svoja imanja i to je njima na raspolaganju. Međutim mladi se manje vraćaju“, kaće Radić. Kao razlog navodi ekonomski problem, koji nije problem samo povratnika nego svih onih koji žive u Kozluku, jer posla nema.

Teškoća ima još mnogo ali moramo ih rješavati, nastavlja Bracika i dodaje: „Sigurno, kada smo se vraćali svojim kućama, mislili smo da će to brže ići, da će fabrike brzo nići, da će se ratni zločinci brzo pohapsiti...“

Mada ratne rane još uvijek bole polako se pruža ruka ruci, kaže na kraju Fadil Banjanović Bracika. „Zaboraviti sigurno ne možemo i nećemo ono što se dešavalo, ali ima prostora za oprost, ima prostora za pomirenje i za toleranciju.“