Mogu li roboti da okriju nestali avion?

Sve je više naznaka da je Boing 777 Malezija erlajnsa završio u Indijskom okeanu. Najprije su na satelitskim snimcima uočeni navodni dijelovi olupine na oko 2.000 kilometara zapadno od Perta u Australiji. Zatim je malezijska vlada 24. marta objavila procjenu britanske institucije za istragu nesreća u vazduhoplovstvu AAIB, po kojoj signali sa nestalog aviona takođe upućuju da se pad odigrao u tom regionu.

Ako timovi za potragu pronađu dijelove olupine sa leta MH370, to će im pomoći da preciznije utvrde oblast u kojoj se avion srušio. Stručnjaci će najprije pokušati da izračunaju odakle su morske struje donijele dijelove aviona. Zatim bi na scenu mogao da stupi tim autonomnih podvodnih robota tipa „Ambis“ (Abyss).

Tri podmornice na istom zadatku

Samonavođene podmornice imaju oblik valjka ili cigare i postoje samo tri takve mašine na svijetu. Jedna od njih pripada Centru za istraživanje okeana u Kilu GEOMAR, a dvije Institutu za okeanografiju iz Bostona. Ti roboti su jedini koji mogu da sistematski pretražuju morsko dno na dubinama od 6.000 metara i da pri tome bilježe rezultate tako detaljno da su vidljivi i predmeti veličine kutije za cipele.

Direktor kilskog instituta Geomar, Peter Hercig za Dojče vele kaže da su ti roboti spremni da pomognu ako zatreba. On je zbog toga već stupio u kontakt sa partnerskom organizacijom u Bostonu.

Upravo te dvije ustanove su već sarađivale u traganju za avionom Er Fransa koji se srušio u junu 2009. Tom prilikom je valjalo pretražiti 2.000 kvadratnih kilometara dna južnog Atlantika, što su tri automatizovane podmornice i učinile u dvije odvojene ekspedicije tokom 2010. i 2011. godine. Olupina je otkrivena tek aprila 2011, na preko četiri kilometara dubine, i to na samoj ivici oblasti koja se pretraživala.

Iz toga se može zaključiti da sve zavisi od preciznosti istražitelja čiji posao je da pronađu mjesto rušenja. „Kada bi taj proces bio pouzdaniji, traganje bi bilo mnogo kraće“, kaže Peter Hercig. „Ipak je impresivno što je oblast pretrage bila sužena, makar u tolikoj mjeri.“

Karte u tri dimenzije

Ova tri robota-ronioca su opremljena posebnim sonarima koji se nalaze ispod njihovog trupa, sa lijeve i desne strane. Na taj način se dobija trodimenzionalna slika morskog dna. Budući da ovi roboti rade koordinisano kada su na zadatku, mogu da isplaniraju svoje kretanje tako da dopunjuju jedni druge. Svaki od njih može da putuje brzinom od 3,5 čvorova ili pet kilometara na sat, i da preveli oko sto kilometara na dan. Pri tome uglavnom plove oko 25 do 50 metara iznad dna.

Njihovi senzori mogu da pokriju morsko dno oko 100 metara, ali realni domet zavisi od konfiguracije terena. To u praksi znači da ovaj tim robota može pretražiti oko 30 kvadratnih kilometara za 24 sata. Oni zatim izranjaju i šalju svoj položaj brodu na kome se nalaze naučnici odgovorni za njih. Ti stručnjaci sakupljaju robote, presnimavaju podatke iz njihovih memorija i menjaju ispražnjene baterije.

U slučaju opasnosti, brod može da usmjerava podmornicu. Srećom, za tim gotovo nikad nema potrebe. „To je uređaj koji je korišćen u mnogo zadataka, i na njega u principu možemo da se oslonimo“, kaže Hercig, „mada nikada ne možemo da budemo apsolutno sigurni da će se vratiti na površinu“.

Metal, kamen, ili nešto treće?

Sonar na ovim mašinama bilježi reljef morskog dna, ali prepoznaje i materijale po gustini. „Najbolje razlikujemo stijenje, talog, metal i vještačke materijale“, objašnjava direktor instituta.

Osim što pomažu kod tragedija poput pada aviona, geolog Hercig smatra da takve misije služe nauci. „Tih 2.000 kvadratnih kilometra su najbolje proučeni dio morskog dna na svijetu“ kaže on. „Sve je puno diferenciranije nego što izgleda kada se takve mape prave sa brodova koji se nalaze na četiri kilometara iznad dna.“ Uz to, tako precizne karte mogle bi da se iskoriste u potrazi za sirovinama u podvodnom tlu.

Direktor Geomara još uvijek čeka na poziv da se uključi u potragu za letom MH370. Do tada, njegove kolege rade na svojim robotima. Na primjer, njemačka podmornica dobija potpuno nove baterije, po prvi put nakon pet godina rada. Takva zamjena košta 330.000 evra.

Autori: Fabijan Šmit / Darko Janjević
Odgovorni urednik: Svetozar Savić